Polovicu svih minijatura su ukrali, ali zabavu nisu

Čim je Mali Zagreb postavljen, netko se dao u potragu za minijaturnim instalacijama – kako bi ih skinuo sa zida. Tako će brojni posjetitelji koji u istu potragu pođu iz nešto normalnijih razloga možda ostati razočarani

Čim je prošle godine pokrenut Mali Zagreb, s velikim smo uzbuđenjem izašli na zagrebačke ulice. Proučili smo kartu i složili rutu. Bila je to zabavna avantura u maniri treasure hunta gdje je nagrada bila ona najvrjednija – unutarnje zadovoljstvo. S prvim najavama ovogodišnjeg, drugog izdanja projekta nestrpljivo smo čekali početak “trke”. Da bismo najprije dočekali vijest o tome da je dio minijatura pokraden te da se prave nove.

Odlučili smo pričekati nekoliko tjedana, a zatim krenuli provjeriti što ćemo ove godine zateći.

Bio je to jedan dobar deja vu

Vrlo brzo nam se vratio prošlogodišnji osjećaj euforije dok su nam oči lutale od rubnika do rubnika, od fasade do fasade. Iako smo s nama poveli i klince, realno – mi odrasli smo bili ti koji su se utrkivali tko će prije spaziti minijaturne prozorčiće i vratašca. Klinci su uglavnom bili sami sebi dovoljni.

Već na prvoj lokaciji, trgu bana Jelačića, zbunilo nas je što ništa nismo pronašli. Potom smo se uspeli na tržnicu Dolac gdje nam se podignuo moral. Najprije smo naišli na jednu minijaturu, a vrlo brzo i na drugu. Tek sutradan smo pomnijim proučavanjem mape svih instalacija shvatili da se na istoj lokaciji nalaze još dvije!

Veselo krenusmo put Tkalčićeve ulice gdje smo s lakoćom pronašli tu jednu minijaturu koja kao da je samo nas čekala. Na zidiću smo se i odmorili, porječkali, pojeli sladoled, fotografirali. Na odlasku smo sreli majku s djetetom kako također sudjeluje u potrazi. Da si malo olakšamo, potaknuli smo je da nam otkrije što je sve i gdje pronašla. Požalila se da na nekoliko lokacija nije uspjela pronaći niti jednu minijaturu, ali zato otkrila gdje svakako nećemo ostati praznih ruku. Poželjeli smo jedni drugima sreću i razišli se. Tako osnažena tijela i duha, Krvavim mostom smo oštro skrenuli u Radićevu pa prema Gornjem gradu.

Gore se utrka zahuktala

Budući da redovito posjećujem sva gradska događanja, znala sam gdje tražili minijature. Shodno tome, s lakoćom sam povela u ovoj potrazi. Dok se ostatak ekipe mučio ne bi li pronašao ukrašene rubnike, pohvalit ću se da je meni to bio mačji kašalj. Do tada smo već iz ležernog hodanja prešli u trčanje tko će prije ugrabiti svoju minijaturnu instalaciju. Srećom su djeca bila na biciklima pa nas nisu bitno usporili prilikom potrage.

Zaključismo tada, spustit ćemo se Zakmardijevim stubama pa po Radićevoj ulici. Prošli smo stube uzduž i poprijeko. Ništa. Prošli smo Radićevu ulicu uzduž i poprijeko. Ništa. Od uzbuđenja, frustracije i upeklog Sunca, uspjela sam se sudariti s vlasitim djetetom i srušiti ga s bicikla. Ala su se gosti svih lokala u Radićevoj ulici zabavili dok su nas gledali. Što bi mlađi rekli, totalni cringe.

Frustracija čeka u Donjem gradu

Ponovno smo pročešljali Jelačićev trg, no bez uspjeha. Sjećam se, rekla sam – “ma dobro, bit će na maketi Zagreba nešto sigurno”. Rekla i porekla. Ni ondje nije bilo minijatura. Po dolasku u staru Vlašku smo kratko odmorili u birtiji kako bismo posvjedočili ukrašavanju ove nove pješačke zone, a potom zaključili avanturu zvanu Mali Zagreb s ostatkom Vlaške. Kako nam je moral već bio na niskim granama, Schlosserove stube su nam bile posljednja postaja. Odnosno deseta lokacija tog dana.

Popela sam se do samog vrha, oči pokušala udvostručiti ne bih li povećala šanse da mi ne promakne niti jedan maleni izlog. Reći ću samo da je to bilo najtužnije spuštanje niz Schlosserove stube koje pamtim.

Sutra repiza

Nisam se mogla pomiriti s tako lošim rezultatom. Nisu organizatori ni blizu krivi što je netko pokrao više od polovicu svih postavljenih minijatura. To valjda može samo značiti da je Mali Zagreb dobio na značaju. Naprosto je nevjerojatno da bi na šest lokacija više nepovezanih ljudi odlučilo obiti sa zida sve zalijepljene izloge. Prema tome slutim da je netko ciljano putovao od lokacije do lokacije i u džep spremao jednu po jednu instalaciju.

No da ne duljim. Sutradan sam istu ekipu povela u reprizu. Ostale su nam još tri lokacije. Zrinjevac, Tomislavac i Hrvatsko narodno kazalište. Na sve tri konačno smo pronašli što smo tražili, premda ponovno ne sve što je početkom svibnja postavljeno. Tješi me što ovaj projekt traje do 30. rujna pa ćemo sigurno organizirati nastavak.

U svakom slučaju, osjećaj potrage za malenim gradom jednak je prošlogodišnjem. Obilje zabave, rekreacije i zdrave natjecateljske atmosfere nešto je što nezaobilazno vežem uz Mali Zagreb. Kad se sjetim uzbuđenog pogleda i ispruženih kažiprsta velike i male ekipe koji su se ipak spontano ulovili u ovu pustolovinu, onda mogu samo zaključiti da je umjesto pobijediti zaista važnije – sudjelovati.