Američki bend gradi karijeru u Hrvatskoj: “Za sve je kriv film Mamma mia!”

Frontmen i gitarist Francisco Fernandez te bubnjar Daniel Aguilar krajem travnja ponovno nastupaju u Zagrebu

Na pitanje kad su se upoznali jednoglasno odgovaraju – prije 20 godina, četiri mjeseca i dva dana! Kad su otkrili da dijele strast prema hrani, dobroj zabavi i stvaranju glazbe, bila je to ljubav na prvi pogled. Francisco Fernandez i Daniel Aguilar nedavno su proslavili punoljetnost zajedničkog nastupanja. U svojoj glazbi spajaju blues, punk-rock, rockabilly, folk i jazz, a za sebe kažu da nisu žanrovski bend jer – žanrovi razdvajaju, a glazba bi trebala spajati. Ovaj američki duo stiže iz San Francisca, a zove se The Ferocious Few. I sve češće ih možemo čuti i u Hrvatskoj! Naime, Francisco i Daniel zaljubili su se u Hrvatsku do te mjere da se ne bi žalili da nakon neke od svirki – ovdje i ostanu.

U povodu njihovog povratka u Lijepu Našu, porazgovarali smo s ovom nekolicinom žestokih. A o čemu drugome, nego o Hrvatskoj!

Je li vas glazba prvi put dovela u Hrvatsku ili je posrijedi nešto drugo?

F: Ovo zadovoljstvo mogu zahvaliti svojoj djevojci koja je prije nekoliko godina predložila da posjetimo Hrvatsku. Posebno joj se svidio Vis jer je vidjela da se ondje snimao film Mamma mia 2. Vis me totalno oduševio! I to ne samo zbog svojih prirodnih ljepota. Iznenadilo me kako na otoku svatko svakoga i svi sve znaju. Sjećam se kad sam jedno popodne, sjedeći u kafiću ušao u razgovor s grupicom lokalaca.

U nekom trenutku spomenuo sam im da sam na otoku vidio jednog zanimljivog psa. Već nakon prve moje rečenice oni su znali o kojem je psu riječ, tko mu je vlasnik, kad ga je i gdje dobio, koje je psu najdraže jelo (smijeh) i koliko ima buha… Isto ljeto sam posjetio i Split, no iskreno jedva sam čekao otići. Valjda sam odsjeo u krivom dijelu grada. Činilo mi se kao da je grad pretrpan turistima. No, s druge strane, vratio sam se u prazni Split tijekom korone i tek tada shvatio koliko je prekrasan.

Okej, gdje je onda početak vaše glazbene priče u Hrvatskoj?

F: Iza svake naše priče postoji neki šašavi Amerikanac, pa tako i iza ove. Jedan Amerikanac, inače naš vjerni fan, u Splitu je slavio rođendan i angažirao nas da mu sviramo. Zanimljiv neki klub, jako upečatljivo uređen. Posebno unutrašnjost!

O kojem je klubu riječ?

F: O Ghettu. Nalazi se odmah u centru Splita.

Znam Ghetto. Odličan klub, još bolji vibe.

F: Da. Sjećam se da sam se odlično proveo s Hrvatima. U zraku je bila neka punk-rock vibra. Svidjelo mi se kako Hrvati znaju živjeti život. Djeluju opušteno i bezbrižno. Taj doživljaj mi je bio sušta suprotnost u odnosu na Luksemburg u kojemu trenutačno živim. Ondje ljudi žive da bi radili i zarađivali. Uglavnom, nakon toga smo nastavili povremeno nastupati u Hrvatskoj i u suštini mogu reći da na svirkama kod vas napunimo baterije… da bismo mogli nastupati u ostalim zemljama (smijeh). Hrvatska publika je jako zahvalna, reagira, istinski sudjeluje u koncertu. Stvara odnos s glazbenikom.

Daniele, slažeš se s Franciscom?

D: Apsolutno. Hrvatska je publika uvijek vrlo entuzijastična i strastveno reagira svaki put kad im sviramo.

Obojica dolazite iz Amerike, ondje najčešće i nastupate. Kako bi usporedio hrvatsku i američku publiku?

D: Hmmm, potpuno je drugačija energija, drugačiji su ljudi, drugačija filozofija i način života. Nisam siguran ni jesu li te dvije publike usporedive.

F: Dodao bih da je Amerika jednostavno prevelika. Ima puno država, još više gradova i gomilu ljudi. Zbog toga imate mali milijun različitih publika. U istom klubu možete imati najbolji i najgori provod u samo dvije različite večeri. Recimo, nastupali smo u istom klubu u San Franciscu tri večeri zaredom. U petak i subotu smo imali sjajnu publiku. U nedjelju u istom klubu publika je bila grozna. Totalno druga energija. Ali zato je u Luksemburgu gdje trenutačno živim svaki dan nedjelja (smijeh)! Na sreću, naš bend gdje god dođe uspijeva privući neke totalno neobične i jedinstvene ljude u publiku.

Uskoro ponovno nastupate u Zagrebu. Ima li razlike između splitske i zagrebačke publike?

F: Definitivno. Splitska publika voli piti (smijeh). Jako su opušteni, znaju otpustiti kočnice. Nastupili smo zimus na zagrebačkom Adventu i bila je drugačija energija u odnosu na Split. Zagrebačka publika je mrvicu opreznija, skeptičnija. No, s druge strane, nastupili smo i u jednom malom zagrebačkom klubu, Mojo baru. Unutra je bilo svega desetak ljudi, ali su napravili neviđen tulum, kao da nastupa James Brown ili neka slična njuška. Bilo je totalno divlje. Odlična svirka. U jednom pak drugom zagrebačkom klubu je bila totalno suprotna priča. Ljudi su u tišini sjedili, pušili jednu za drugom, a mi smo bili kao neka zvučna kulisa. Dio njih bio nam je okrenut leđima i to je bilo totalno čudno. Kao glazbeniku mi je nedostatak kontakta s publikom najgore iskustvo.

D: Slažem se!

F: Premda moram reći da otkad smo počeli nastupati po Hrvatskoj, da nas sreća prati gdje god dođemo. Naprosto uspijevamo u pravo vrijeme na pravom mjestu ostvariti odgovarajući kontakt s publikom. I zato se želimo nastaviti vraćati. Ljudi su iznimno otvoreni i pristupačni. Da ne govorim koliko nas privlači vaša hrana.

Dajte mi top tri hrvatska jela.

D: Pašticada, brancin.

F: Hobotnica ispod peke. Pašticada. Sardine na bilo koji način. Mogao bih to jesti svaki dan.

Koji vam je ultimativni glazbeni cilj u Hrvatskoj?

F: Hm da vidimo. Žena, djeca, slatka kućica negdje na moru… šalim se. Naš cilj je da nas ponovno pozovu da sviramo u Hrvatskoj.

D: Da sviramo na svim hrvatskim otocima.

Bit će to onda jedna duga duga glazbena turneja.

F i D: Nadamo se!

Ovi upečatljivi momci ponovno nastupaju u Zagrebu 20. travnja u Mojo baru. Budite i vi taj jedan neobičan i jedinstven posjetitelj u publici i doživite na jednom mjestu kombinaciju žanrova koju Francisco i Daniel bruse zadnjih 18 godina.

Ako ih i ne ulovite u Moji, očekujte ih do kraja travnja i u Abesiniji na Gornjem gradu, Spunku, splitskom Metal Clubu EKS te naposljetku početkom svibnja u klubu Route 66.