Umjetnički paviljon

Iz teksta akademika Tonka Maroevića povodom izložbe «Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona»

Koncem 1898. inicijativom grupe hrvatskih slikara i kipara, na čelu s Bukovcem i Frangešom Mihanovićem, otvorena je izložba Hrvatskog salona, a time inaugurirana i djelatnost zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Na taj je način naš grad dobio prvi put prostor namijenjen isključivo izlaganju i popularizaciji likovnih umjetnosti, ali i ambijent pogodan za mnoge svečane zgode i reprezentativne prigode. Od tada do danas u njemu je održan golem broj kolektivnih i individualnih manifestacija, panoramskih, retrospektivnih i monografskih izložaba, pretežno najveće razine u našim prilikama, ugostivši pritom povremeno i vrhunske autore iz inih sredina. Možemo zaključiti kako je primjer Hrvatskoga salona trajno obavezujuća baština Umjetničkog paviljona, te da je institucija koja je preuzela njegovo ime svjesna potrebe održavanja i nastavljanja upravo antologijskih kriterija.

Povodom proslave visoke godišnjice načinili smo svojevrstan reprezentativni pregled djelovanja Umjetničkoga paviljona, a time na određen način predstavili i najveće domete hrvatske likovne umjetnosti. Naime, kroz stoljeće i dva desetljeća u njemu su prodefilirali gotovo svi protagonisti i istaknuti pojedinci domaćega slikarskog i kiparskog stvaralaštva. Izlagati samostalno u Umjetničkom paviljonu, bilo vlastitom inicijativom, bilo poticajima povjesničara umjetnosti, postalo je uz rijetke iznimke-mjerilom dosegnute vrijednosti, kriterijem povijesne verifikacije, znakom gotovo definitivne afirmacije. Dakako, i grupni istupi ili prikazi stilskih opredjeljenja pridonijeli su renomeu institucije, jer su i kroz kolektivne izložbe također prezentirani mnogi prvorazredni umjetnici, no serija individualnih prinosa i ulôga u prostoru Paviljona posebno je impresivna i doista znakovita, svečanom povodu odgovarajuća, adekvatna.