Mali Zagreb: Mješavina ljutnje, euforije i muskulfibera

U maniri najluđeg treasure hunta, traganje za Malim Zagrebom projekt je koji je glavnom hrvatskom gradu bio itekako potreban

Mali Zagreb vjerujem, ne treba osobito objašnjavati, no ako se netko upravo vratio iz duboke šume ili kakve špilje gdje posljednjih mjesec dana nije bio u mogućnosti pratiti najnovija zbivanja na zagrebačkoj kulturnoj sceni, evo ukratko. Kako kažu na njihovoj službenoj web stranici, u “širu ekipu” projekta uključeno je sedmero osobenjaka od čega se četvero smatra užim timom. Lavinu izgradnje minijatura pokrenuo je mladi redatelj Filip Filković Philatz kad je zimus društvene mreže užario svojim fotomontažama koje su malo je reći, postale viralne.

Naime, Filip je u virtualnom svijetu stvorio majušne građevine na rubnicima pločnika diljem Zagreba. Osim što su mnogi ostali zbunjeni povjerovavši da si je netko uistinu dao truda i gradom postavio ove minijature, neki su se razljutili što si netko uistinu nije dao truda i gradom postavio ove minijature.

Prosječni dio publike u koju ubrajam i sebe shvatio je da je riječ o fotomontaži temeljenoj na jednoj vrlo simpa ideji. I ništa više od toga. Ok, priznajem, na prvu ruku pomislila sam da nije bila fotomontaža.

I fakat – nije bila fotomontaža

S ove pozicije možemo se složiti da svi mi koji smo ludo shvatili da su minijature na rubnicima gradskih pločnika stvarne ipak i nismo bili toliko ludi. Možda više kakvi vizionari. Premda je u ovoj priči jedini istinski vizionar autor projekta Filković. Jer, nakon što su njegove fotografije odjeknule, kako na društvenim mrežama, tako i u medijima, valjda je jedino logično bilo oživjeti svaku od njih.

S prvim danom proljeća 21. ožujka na 11 najfrekventnijih zagrebačkih lokacija postavljene su brojne minijature koje podsjećaju na stvarna pročelja zagrebačkih građevina, pa čak i izloga poslovnica koje u ovom stoljeću nažalost više ne postoje. Sve ove minijature do 5. rujna krasit će skrivene dijelove grada.

Kao vrlo zaigranom svatu i velikom ljubitelju minijatura, bilo je pitanje dana kad ću se zbog njih razletjeti gradom. U maniri najluđeg treasure hunta, traganje za Malim Zagrebom projekt je koji je glavnom hrvatskom gradu bio itekako potreban. Što zbog povratka kulturnih sadržaja, podizanja osobnog morala, a što zbog rekreacije i ponovnog upoznavanja vlastitog grada.

Veliki entuzijazam za Mali Zagreb

Brujim svojem trogodišnjem djetetu o projektu Mali Zagreb otkako je službeno pušten na ulice. Ići ćemo ići ćemo, aha hoćemo. Neradni ponedjeljak pokazao se kao sjajna prilika da u dnevni provod izvedem, kako najmanju, tako i najveću – vlastitu mamu. Uputile su se tako tri generacije s Trga bana Jelačića u potragu za već slavnim minijaturama. Jednu sam vidjela prije nekoliko dana podno gradskog sata pa sam se osjećala kao potpuni baja, ni ne sluteći da ću kasnije ispasti donekle manjkavi detektiv.

Prvi s liste lokacija bio je Centar za posjetitelje pokraj Zagrebačke banke. Dok su se baka i unuka zabavljale oko Manduševca, pošla sam potražiti prvu minijaturu. Dok sam ja kružila pogleda uprta u podnožje fasade, ispred izloga stajala je žena s dvije djevojčice. Uzbuđeno su upirale u smjeru izloga, smiješeći se, potežući jedna drugu za rukav i vadeći mobitele.

“Sve smo ih našle! Sve smo ih našle”, veselo su uglas povikale djevojčice i s mamom odšetale iza ugla niz Ilicu. Uto sam u izlogu Centra spazila minijaturu. Pomalo razočarana što je smještena u zatvorenom prostoru, odlučila sam je izostaviti iz kolekcije i započeti s prepoznatljivim plavim satom na Trgu bana Jelačića.

Nema krive rute

Radićevom smo krenule prema Krvavom mostu. Na onako malom i preglednom prostoru bilo je jednostavno pronaći skrivenu minijaturu. Uzbuđenje je bilo opipljivo u trenutku kad smo se zaputile prema Gornjem gradu preko Kamenitih vrata i Jezuitskog trga s boka udarivši na kulu Lotrščak zaključno sa Strossmayerovim šetalištem.

Ne mogu reći da me iznenadilo što se jedna građevinica smjestila u neposrednoj blizini Matoševa kipa, više me iznenadilo što smo još jednu pronašle zašavši u Strossmartre na putu prema Mesničkoj ulici. U tom trenutku sam shvatila da sam do tada naivno mislila kako se na 11 lokacija nalazi i 11 minijatura, na svakoj po jedna. Kad ono, mozak mi je u datom trenutku implodirao od spoznaje da je taj broj daleko veći. Minijatura mora biti barem dvadesetak!

Dok je moje djetešce kuckalo po vratašcima ne bi li joj netko otvorio, iza leđa nam se stvorila starija gospođa. “Jeste ih uspjeli sve pronaći?”, pitala me. Odgovorila sam joj da smo tek na početku, prepričala što smo do tada obišle i kakav nam je plan za dalje.

“Ne mogu pronaći zgradu na Strossmayerovom šetalištu. Čula sam da je jedna odmah pokraj stepenica, ali nisam je vidjela. Sad sam bila u Mesničkoj ulici i pronašla sam zgradu na kraju ulice. Ali na Krvavom mostu je isto nisam uspjela pronaći. Jeste vi uspjeli?”, zabrinuto mi je ispričala. Otkrila sam joj gdje se nalaze minijature na Krvavom mostu i u blizini Matoševe skulpture, međutim zatekla me informacija da postoji i tamo neka “zgrada odmah pokraj stepenica”?!

Moje su misli u tom trenutku odlutale prema Mesničkoj pa sam gospođi poželjela sreću u drugom pokušaju češljanja Strossmayerovog šetališta te svoje suputnice upogonila do iduće lokacije. Nismo ni slutile da će upravo ondje početi bljedjeti naš detektivski sjaj.

“Fućkaš to, idemo natrag”

Spustile smo se do Kulturnog centra Mesnička gdje nam se slijeva i s desna prostirala Mesnička ulica. Nepoznata gospođa je rekla da se minijatura nalazi na kraju ulice. Ali pitanje je – kojem kraju? Premda sam glasala za uzbrdicu, baka je igrala na logiku. Zaključivši da su sve minijature projekta Mali Zagreb postavljene na utabanim turističkim rutama, dogovor je bio da ganjamo početak Mesničke.

Spuštamo se, pozorno gledamo obje strane ulice, a evo nas već na Ilici. Dobro, proći ćemo Dežmanovom, pohvatati ondje što se pohvatati da i skrenuti ponovno u Mesničku te iskušati drugi kraj ulice.

Vjetar je na trenutke bio prilično neugodan i hladan pa je u kombinaciji s nervozom što ne uspijevamo pronaći željenu minijaturu prva generacija ovog trija klonula. Baka je zastala pri vrhu Mesničke i kazala “Ma fućkaš ti to, idemo natrag”. I što sam mogla, krenula sam natrag. Pravac – Hrvatsko narodno kazalište!

Dijete gubi interes, ali mamica ne odustaje

Spuštajući se Frankopanskom do Trga Republike Hrvatske, dijete sam nahranila slancima iz obližnje pekarnice i time kupila još malo energije za dovršetak treasure hunta. Došavši ispred HNK, Mali Zagreb je ponovno obećavao s obzirom da sam znala gdje se nalaze čak dvije minijature. Dan kasnije ću, međutim, doznati da mi je promaknulo još nekoliko komada s čime se neću moći pomiriti.

No nastavimo. Jedna od lokacija kaže “Park na začelju zgrada Akademije dramske umjetnosti i ansambla Lado“. Okej, znači Trg braće Mažuranić. Mažuranac. Po dolasku u park, dijete i baka navalile su na vrtuljak i klackalicu, a ja krenula u obilazak zidića koji ga okružuje.

Obilazim iznutra, obilazim izvana. Ništa! Više uz nevjericu, a manje uz nervozu priopćim baki da ne uspijevam pronaći niti jednu minijaturu. Dok stojim pokraj njih, pogled mi i dalje manično luta od zidića do zidića. Primijetim perifernim vidom da me promatra gospođa srednjih godina. Ništa mi nije rekla, a opet je rekla sve. Pogled ju je izdao. I ona je u potrazi.

Mene moje oči varaju

U pratnji dvije djevojčice, žena s Mažuranca tumarala je parkićem ispred Državnog arhiva. Radila je to prilično spontano. Ili sam ja toliko bila zaluđena osvajanjem svake lokacije s mape da nisam na isti način percipirala svoju okolinu. Baka i moje milo djetešce sjeli su na klupicu piti vodu i grickati orašaste plodove. Ja nisam imala vremena za takve trivijalnosti.

Kad sam ugledala vratašca i prozorčiće na jednom od kamenih stupova na začelju Državnog arhiva dio mene je protrnuo od radosti. Mali Zagreb ipak ima smisla! Nakon Mesničke i Mažuranca, nisam mogla podnijeti treći neuspjeh. Eh da, a sutradan ću nehotice na internetu naletjeti na još nekoliko krasnih arhitektonskih primjeraka na istoj lokaciji koji su mi promaknuli. Najviše me boli izlog nekadašnje pekarnice koji mi je bio praktički iza ugla.

Uglavnom, po pronalasku ovog tornjića, grčevitim zamahom ruke iz daljine sam pozvala baku i moje preslatko djetešce da hitro ostave orašaste plodove i vodu. Umjesto da smišljam i biram riječi kojima bih opisala kako sam se potkraj ture Mali Zagreb osjećala, neka fotografija prozbori sama za sebe:

Ne moraš skupit’ sve

Posljednja lokacija na našoj Mali Zagreb turi bila je ograda Botaničkog vrta. Srećom, pokraj glavnog ulaza već su skakutale gospođa s Mažuranca i njezine dvije kćeri. Došavši ispred iste ograde, moji i ženini pogledi su se ponovno susreli. Vrlo značajno smo se šutke pogledale i potom skrenule pogled.

Uz ogradu smo naletjele na još nekoliko minijatura koje su, nakon one ispred glavnog ulaza u Botanički vrt bile samo bonus. Iduća postaja bila je birtija. Jesmo u Hrvatskoj ili nismo?

Osjećaj je bio sjajan. Dva sata opuštene šetnje gradom uz zabavni treasure hunt koji jednako uspješno animira i velike i male. I što je najbolje od svega – cijeli grad igra s tobom. Osim nekolicine ljudi za koje sam točno procijenila da su u potrazi sa mnom, mogu samo pogađati koliko je bilo bolje prikrivenih igrača. Gledajući širu sliku, zanima me koliko je bilo igrača koji su uspjeli pronaći sve minijature?

Draž ove ture jest i što svrha nije “skupiti sve”. Svrha je pronaći najbolje društvo na putu od prve do posljednje lokacije, čak i ako ste to društvo vi sami. A opet, ako kao ja imate izraženih kolekcionarskih sklonosti, onda ćete se vjerojatno vratiti još koji put. Da ih skupite sve, naravno.