Archived: Samo ljudi

Samo ljudi

igrani, 1957

REŽIJA: Branko Bauer

ULOGE:
Tamara Miletić (Ljubica Romić-Buba),
Milorad Margetić (inž. Predrag Bojanić-Bojkan),
Nikša Štefanini (dr. Žarko Mirković),
Stjepan Jurčević (primarius Vrančić)

SCENARIJ:
Arsen Diklić (prema ideji Boška Kosanovića)

FOTOGRAFIJA:
Branko Blažina

SADRŽAJ:

Mladi Predrag Bojanić zvan Bojkan inženjer je koji sudjeluje u izgradnji hidrocentrale, invalid koji je u Drugom svjetskom ratu ostao bez noge. Bojkan je smješten u pansionu tetke Eme, a među onima koji žive u istom pansionu je i liječnik Žarko Mirković, asistent primarijusa Vrančića, uglednog oftalmologa. Jedna od pacijentica doktora Vrančića je i mlada Ljubica Romić zvana Buba, privlačna djevojka koja je u ratu ostala bez vida. Nakon što primarijus Vrančić zabrinutu i depresivnu Bubu privremeno smjesti u pansion tetke Eme, da bi se ondje odmorila i pripremila za zahtjevan operativni zahvat, djevojci će u pomoć priteći Bojkan i doktor Žarko. Bojkan je svoju invalidnost uspio prevladati u tolikoj mjeri da se normalno kreće, štoviše čak i povremeno skija, te uspije ohrabriti Bubu da se i ona okuša u tome. Dvoje mladih će se tako postupno početi zbližavati i zaljubljivati, a Bojkan će odlučiti Bubi prešutjeti da je i on invalid. Dok se približava termin djevojčine operacije, odnose među korisnicima pansiona zakomplicirat će skori dolazak atraktivne Lele, prijateljice doktora Žarka.

Impresivnu melodramu 1957. godine prikazanu u konkurenciji festivala u Veneciji, redatelj Branko Bauer (Sinji galeb, Tri Ane, Martin u oblacima, Licem u lice) realizirao je na valu velikog uspjeha ratne drame Ne okreći se sine, koja mu je omogućila slobodu u izboru novog projekta. Sklon odabiru različitih žanrova, u kojima se redom odlično snalazio, Bauer je prema scenariju svog čestog suradnika Arsena Diklića (Milioni na otoku, Salaš u Malom Ritu, Hajdučka vremena) realizirao naglašeno stiliziranu romantičnu priču koja se odigrava na snježnim padinama planina u Bosni i Hercegovini, te koja je zamišljena kao ambiciozan i izborom žanra melodrame komercijalan projekt za demonstraciju Bauerova superiornog redateljskog pristupa. Iako režija neosporno jest impresivna, a scenarij je za standarde tadašnje jugoslavenske kinematografije bio prilično dotjeran, film unatoč zavidnoj estetskoj razini koja je također odskakala od tadašnjeg prosjeka, kao i asocijacijama na holivudska ostvarenja svog vremena, ipak nije uspio osvojiti kritiku, ponajviše zbog razmjerno sjetnog ozračja cjeline i posezanja za melodramom. Iako je publika u vrijeme premijere preferirala prvi jugoslavenski poslijeratni film u boji, romantičnu komediju Pop Ćira i pop Spira redateljice Soje Jovanović, prema romanu Stevana Sremca, kao i dijalektalnim humorom obilježenu tragikomediju Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića, prema priči Slavka Kolara, Bauerov je film revalorizaciju dočekao više od dva desetljeća nakon realizacije, kada su ga prigrlili mlađi kritičari. U filmu koji se danas drži jednim od najvažnijih ostvarenja hrvatske kinematografije uopće, odlične su uloge ostvarili Tamara Miletić (Pod sumnjom Branka Belana, X25 javlja Františeka Čapa, Kozara Veljka Bulajića), dobitnica Zlatne arene za glavnu ulogu u drami Djevojka i hrast Kreše Golika, Milorad Margetić (Pod sumnjom, Sretni umiru dvaput Gojka Šipovca) i Olivera Marković (Vlak bez voznog reda i Uzavreli grad Veljka Bulajića, Nacionalna klasa Gorana Markovića), dobitnica Zlatnih arena za uloge u filmovima Službeni položaj Fadila Hadžića i Balkan Ekspres Branka Baletića.

C/B, 106 MIN

Retrovizor

Tijekom srpnja kino Tuškanac donosi izbor tek nekih od najznačajnih filmova 1950-ih. Program otvaraju remek-djelom Mihaila Kalatozova Ždralovi lete (1957), nagrađenim Zlatnom palmom u Cannesu, a do kraja mjeseca prikazat će još 30 filmova različith autora (Ozu, Kazan, Clouzot, Ford, Lumet, Truffaut, Huston, Mizoguchi, Malle, Welles, Bresson, Wilder i dr.).

Svi filmovi imaju hrvatske podnaslove.

Ulaz na projekcije filmova Djevojka i Hrast i Samo ljudi je besplatan.