Archived: Pravila su jednostavna

Za stolom smo četvorica – ako nismo dvojica, ako nisam sam, ako svaki od nas nije sam. Dijelimo samo karte. Igraj: baci, odgovaraj, nosi, sijeci. Nemaš aduta? Igraj, ne igraj se, ta su vremena davno prošla. Pravila su jednostavna i nemilosrdna, ali nitko se ne buni, nije to život. Naše karte nisu karte nečega, na njima nema gradova i država, brda i dolina. Nemamo previše izbora: deset brojki, četiri simbola, tri slike. Svi likovi su dvolični – osobito žene, gorko bi rekao jedan od nas – no sva su lica ista.

Karta je karta kako god je okreneš. Možemo igrati šutke, ovo nisu igre riječima. Da smo na pozornici, ne bi bilo dijaloga, a svi bi monolozi bili unutarnji. Bavimo se sobom, za publiku više-manje: tko šiša kibicere, da imaju muda, i sami bi zaigrali. Možemo igrati cijelu noć čak i ako se ne poznajemo, čak i ako smo smrtni neprijatelji, osobito ako smo neprijatelji: svaki od nas igra da pobijedi, makar igrao samo da mu prođe vrijeme, da prođe što prije. Nije li pobjednik onaj koji se riješi svih karata? Kako karta padne, tako je netko odnese, igra se vrti oko prostora gdje nečega više nema. Gdje nema ničega – to svi mislimo, nitko ne izgovara.

Igra se vrti gotovo kao priča, gotovo kao četiri priče navrh jezika. Ako se vrtnja dovoljno ubrza, možda se jedna otme, možda dobije glas, možda je drugi čuju. Ne dijelimo samo karte, nego i prazninu – ravnu plohu stola, hladno svjetlo koje nam prži ruke dok lica ostaju u tami. Možda, možda, možda u glavi čujemo istu daleku glazbu, neki tango na koji nitko ne pleše. Kad-tad ćemo ustati i razići se. Za vas trojicu ne znam: mene tješi što me kod kuće čeka prekinuta partija šaha s neznancem u zrcalu.