Događaj počinje za

Mladež bez Boga

Informacije

  • Hrvatski

Mladež bez Boga

Autorski projekt redatelja Boruta Šeparovića po motivima istoimenog romana Ödöna von Horvátha, inspiriran djelom Franca Bifa Berardija “Heroji”

Izvedbe: 18.3. i 19.3. u 20 h

Govorimo o tome kakav bi svijet trebao biti

Prokazivanje sustava jasnom detekcijom toga što ulazi u određenu političku paradigmu, a što se nalazi izvan nje te odgovor na pitanje što se događa s neispunjenim prostorom između tih dviju opcija svakako su glavne kvalitete opusa Ödöna von Horvátha koje se možda i najjasnije čitaju u njegovu romanu Mladež bez Boga (Jugend ohne Gott, 1938). Iako organiziran kao svojevrsna parafraza, bez preciznih vremenskih ili geografskih obilježja, Von Horváthov roman donosi izravnu kritiku mehanizama socijalne države u nacističkoj Njemačkoj, koja je svom autoru kao popudbinu donijela trenutačnu slavu, ali i potrebu za hitnim egzilom. Von Horváthova proza s namjerom je ostala opća u svojoj simbolici, što joj i danas donosi aktualnost, tematiziranjem pristajanja na sustav kao prvi korak u prazninu koju je jedino moguće ispuniti ideologijom. No ako je Von Horváthova proza metaforički detektor praznine, sociološka studija Heroji; Masovna ubojstva i samoubojstva (Heroes; Mass Murder and Suicide, 2015) Franca Bifa Berardija tu istu prazninu jasno uzemljuje u prostor suvremenosti, obrađujući fenomen masovnih ubojstava s pomoću analize suvremenih toponima poput umreženosti, prevelike povezanosti, kompetitivnosti, kapitalizma, neoliberalizma, feminizacije Europe, svekolike radikalizacije. Dok u Von Horváthovu romanu znakovita rečenica „Mi živimo dalje, a ipak smo mrtvi” predstavlja svojevrsnu kodu u detekciji ideologije, kod Berardija je to tek početak koji njegovi heroji prepoznaju kao temeljnu paradigmu vlastita postojanja mijenjajući joj smisao u postmodernom ključu, radikalizirajući ju hladno, bez ikakvih emocija ili tragova ironije.

U romanu Mladež bez Boga svojevrsni otponac radnje jedna je politički nekorektna rečenica koju je profesor precrtao u školskoj zadaći. A onda i jedan kolektivni napad na slabijega učenika, javno, nasred školskog hodnika. Međutim, na postavljeno pitanje o kajanju zbog učinjenog u oba je slučaja odgovor neemotivan i negativan, što Von Horváthova profesora natjera da se s pravom zapita: „Kakva će to biti generacija? Jaka ili tek surova?” Odgovor gotovo odmah dolazi iz samog sustava; bit će to generacija koja se „moralno mora odgojiti za rat”. S druge pak strane, Berardijeva generacija ne vjeruje sustavu ili osjeća da ju je taj isti sustav izigrao, izmanipulirao i ostavio, pa se u tom smislu odlučuje odgojiti sama. Von Horváthovi učenici nemaju puni identitet, autor ih svodi na prvo slovo prezimena, ali ne toliko zbog potrebe da ih učini unificiranim jedinkama totalitarnog sustava koliko zbog želje da im, pa i u fikcionalnom kontekstu, zaštiti identitet. S druge pak strane, Berardijevi učenici narcistički vape za prepoznavanjem i afirmacijom, žele da se za njih čuje, da ih se slavi kao heroje, težeći pritom prije svega potpunoj spektakularizaciji vlastite osobe i okrutnih postupaka koje su spremni poduzeti. U tom su smislu i Von Horváth i Berardi, svaki iz svog vremena, označitelji temeljnih elemenata pop-kulture; ono što je kod Von Horvátha ukoričeni dnevnik s ključićem, kod Berardija se pretvara u videoblog, pri čemu temeljna sredstva odgoja i sporazumijevanja u svijetu postaju internetski manifesti, mrežne stranice, mrežne kamere, dark web, videoigre First Person Shooter. Na taj se način u ovoj predstavi nevjerojatno dosljedno i zbog toga toliko potresno susreću totalitarizam kojem su podvrgnuti dječaci Von Horvátova romana i neoliberalizam onako kako ga razumiju heroji iz Berardijeve studije, priželjkujući afirmaciju nasiljem iz prostora uspostave vlastitih ideoloških teorija.

U romanu Mladež bez Boga dječaci na školskom izletu prolaze kroz svoju katarzu u igri moći koja završi ubojstvom. S druge strane, jedan od Berardijevih heroja, osamnaestogodišnji Eric Harris, Von Horváthov imaginarni izlet transponira u težnju za postojanjem ultimativnog oblika videoigrice Doom, u kojoj bi slabiji dio čovječanstva završio pod nogama jakih. Obje te matrice iskoraknule su iz prostora fikcije; prva je pritom dovela do krvavog rata u prvoj polovici 20. stoljeća, a druga, zamišljena kao videoigra, do masovnog ubojstva učenika u srednjoj školi Columbine. U dosluhu s tim, i ova predstava propituje odgovornost pojedinca u smislu šireg sociološkog i političkog konteksta, ne iz razloga relativizacije istine, već iz potrebe za upućivanjem na širu društvenu odgovornost u sustavu koji težeći savršenstvu ne bira žrtve, kao što ni ne žali za izgubljenim životima.

Tomislav Zajec

Mi znamo što da se radi

Lik i djela Franca Bifa Berardija velika su inspiracija za nastanak predstave. Poslužili smo se njegovim otvorenim pismom kojim napušta stranku DiEM25 odričući se pritom vlastita europejstva te njegovim djelom Heroji u kojem pod istoimenim zajedničkim nazivnikom okuplja većinu naših likova, Erica Harrisa, Dylana Klebolda, Choa Senga Huia, Pekku Auvinena, redom školske ubojice koji su svoje krvave pohode završili samoubojstvom, i Andersa Breivika.

U našoj predstavi ulogu suvremene europske madeži bez boga preuzimaju upravo ti antiheroji. U romanu Ödöna von Horvátha konformistički profesor čin ubojstva među učenicima lažno naziva tek izljevom zločinačkog individualizma, kako ne bi uzbudio javnost. Bifo pokušava uzbuditi javnost, pokazujući kako društveno-politički procesi i tržišni zahtjevi proizvode takve antiheroje. Ključno je različito u ubojstvu iz 1936. da je prikazano kao produkt puke znatiželje u fašističkom ozračju u kojem se mlade priprema za rat, dok su masovna ubojstva heroja počinjena od 1997. do 2011. popraćena jasnom porukom o tome zašto su ih počinili. I, možda, nesvjesnom željom da budu pobjednici barem na pet minuta. Nacionalsocijalističku Njemačku 1936. i neoliberalnu Europu 2019. izravno spaja socijalni darvinizam. Tridesete godine selekciju su provodile na osnovi rase, a novo stoljeće provodi ju podjelom društva na jake i slabe pojedince koji mogu preživjeti jedino po milosti jakih.

Jedini lik koji dolazi iz Von Horváthova romana, osim profesora koji je poprimio Bifovo naličje, jest Eva. U romanu prikazana kao društveni ološ izvan sustava, zbog čega lako postaje krivo optuženom za ubojstvo, u našoj je predstavi predstavnica prekarijata koji na svojoj koži najviše osjeća brutalnost zakona jačeg. Bifo, u drugom dijelu knjige Heroji, prokazuje poziciju prekarnih radnika koje sustav gura u neizvjesno polje natjecanja, nečovječnosti, nesolidarnosti i depresije. Zastrašujuća je misao koju Bifo iznosi da je samoubojstvo jedini način da današnji radnik vrati kontrolu nad svojim vremenom. Dok je spavanje jedina moguća stanka, skoro pa pogreška koju kapitalizam još nije prepoznao, u koji se nevidljiva ruka tržišta još nije uvukla.

Današnja mladež priprema se na neku drugu vrstu rata u kontekstu STEM-revolucije (znanost, tehnologija, inženjering, matematika) kojom neoliberalni kapitalizam na velika vrata prodire u odgojno-obrazovni sustav u koji uvodi računala, odbacuje humanističke predmete i oblikuje novu radnu snagu za tržište rada te promiče natjecanje koje nam preostaje kao jedini oblik međuljudskih odnosa.

Za predstavu tako postaje važan pojam battle royal, masovna bitka u kojoj samo jedan preživljava. Upravo žanru battle royala pripada trenutačno najpopularnija videoigra, promovirajući svijet u kojem samo najbolji ostaje.

Ödön von Horváth vidio je nadu u mladima koji čitaju zabranjene knjige i odbijaju stupati. Vidio je nadu i u sebi koji je spreman prihvatiti Boga putem istine i pokore. Franco Berardi odbacuje nadu i piše djelo zbog čijeg se pesimizma ispričava čitatelju. Demokracija nikad neće biti uspostavljena, a kapitalizam poražen. Otpor je gotov. Bifo na kraju postavlja pitanje koje postaje ključnom okosnicom predstave: što da se radi kad se ništa ne može učiniti?

Ivana Vuković

Trajanje: 1 sat i 45 minuta

Dobna skupina: 16+

Objavio

imgPlaceholder

DiVan. hr

Tel: +385 95 361 2122

E-mail: info@divan.hr