“U klubovima je danas manje plesa, ali i manje šora!”

Divanimo

28.01.2021

Author: DiVan. hr

  • Hrvatski
  • Engleski

Adnan Mehmedović Medo, jedan od vodećih event managera i PR stručnjaka, prodivanio je za naše skromno društvanjce i pritom besramno iskreno progovorio o zagrebačkoj klupskoj sceni – od devedesetih naovamo

Adnan Mehmedović Medo ime je koje vam vjerojatno na mjesečnoj bazi iskače na društvenim mrežama. Sjetite ga se svaki put kad ugledate novi termin popularnog klupskog programa RNB Confusion. Kad vas zadese ljetni godišnji odmori pa se usudite isprobati kako diše međunarodni hip hop festival Fresh Island Festival na Zrću. Ili kad se približi kraj godine pa se počastite jednim novogodišnjim tulumom upravo u njegovoj režiji. Dame i gospodo, pripremite maramice jer će vam do kraja ovog urnebesnog razgovora zasuziti oči – od evociranja najljepših partijanerskih uspomena, dakako.

Divanio: Maroje Sabljić

Nova godina bez dočeka. Tko bi to rekao?

Daj zamisli, 17 godina organiziramo dočeke novih godina. Ovo nam je bila prva neradna Stara godina. Ne znam što bih ti rekao. Čudan osjećaj. Sva sreća da smo stariji pa možemo biti strpljivi i čekati. Mislim da će biti novo renesansno doba kad se krene ponovno s organizacijom događanja. Bit će to eksplozija kreativnosti.

Adnan Mehmedović Medo: “Hip hop večeri posjećujem već više od 30 godina”

Adnan Mehmedović

U zadnje vrijeme se puno priča o zagrebačkoj klupskoj sceni osamdesetih – Kulušić, Jabuka, Saloon… koji su klubovi iz tog vremena kao djetetu devedesetih ostavili najveći trag?

I u devedesetima smo izlazili u neke od klubova koje si nabrojao, Kulušić definitivno. Ali ne rokerska priča, nego hip hop večeri u Kulušiću!

Dobro, ali era Kulušića u devedesetima je bila vrlo kratka.

Kratka je bila, da, ali dovoljna da uspijemo upamtiti večeri petkom uz program koji se zvao LADI-DADI, radili su Bizzo i Stupni tu hip hop večer. Mislim da je program trajao godinu dana. Premda je i u dvijetisućitima bilo klubova koji su definirali novu scenu Zagreba.

Primjerice, totalno je filmski klub bio onaj na vrhu zagrebačkog vidikovca. Ulaziš u najviši neboder na glavnom zagrebačkom trgu, voziš se do vrha, otvaraju se vrata dizala, a ondje trešti hip hop mjuza s dvije etaže. Kao da si u New Yorku ili nekoj drugoj svjetskoj metropoli. A u to doba devedesetih kad se nije moglo putovati, to ti je bio svojevrstan prozor u svijet.

Moram spomenuti iz devedesetih i klub Best koji je radio šarolik program, od komercijalnih večeri pa do onih elektronske glazbe. Radilo se jako puno gostovanja stranih elektro izvođača što je za devedesete bio odličan uspjeh. Kao kikač u osmom razredu osnovne škole išao si u Amazonu na program koji je trajao od 16 do 20 sati.

“Gjuro mi je bio prva klupska ljubav”

Adnan Mehmedović Medo parti

Kad se uspavani Zagreb početkom nultih probudio, što si tada posjećivao?

Pa mislim, tad sam već počeo i sam organizirati događanja, od 2003. kada sam započeo svoju klupsku priču u Gjuri. Bio je to klub po mojoj mjeri. Po veličini, broju ljudi koji je unutra mogao stati…. mogao si se izgubiti unutar kluba kad si htio, a opet neprimjetno izaći kad ti je dosadilo. Nakon njega sigurno Pepermint jer je imao sličan vibe kao Gjuro. Dolazila je slična publika, starija i urbana. Puno znači kad prostor nije jednoličan, kad možeš birati želiš li na kat ili lijevo u separe ili desno na šank. Kod klubova sam uvijek volio da prostor nije monoton i da te potiče da cirkuliraš uokolo jer ti svaki kutak kluba koji posjetiš možda donese neko nezaboravno iskustvo.

“Izazovno je pomiriti zahtjeve izvođača i sponozora”

Montell Jordan Nina Badrić

Podijeli s nama neko nezaboravno iskustvo koje si doživio u radu s brojnim domaćim i stranim zvijezdama?

Sjećam se da smo jedne godine na Zrću imali Becks kao sponzora koji je držao cijeli backstage. Fatboy slim je upravo bio na tretmanu odvikavanja od alkohola tako da su njegovi menadžeri zahtijevali da skinemo sve reklame. A sponzor čije reklame bismo trebali skinuti je platio njegov dolazak u Hrvatsku!

Zatim Montell Jordan koji je meni i bratu bio hiphoperski idol u mladosti, a kad smo ga uspjeli dogovoriti za gostovanje smo tražili sponzora koji bi platio prijevoz od aerodroma do lokacije nastupa. Htjeli smo mu ponuditi isto što on isfurava u svojim glazbenim spotovima gdje se svaki put vozi u limuzinama i sličnim luksuznim vozilima. Uglavnom, dočekala ga je bijela limuzina s pratnjom od tri do četiri Mini Morrisa punim hostesa i DJ-a. Nastupao je u Piranhi na Jarunu. Najprije smo išli na ručak, a ondje su nam se pridružili Nina Badrić i Baby Dooks. Nina je taman završavala svoj album 07 i trebao joj je netko tko bi gostovao na jednoj od pjesama. Pitali smo Montell Jordana bi li gostovao i čovjek je pristao bez problema. U pola sata je složio rime, odvezli smo se u studio i njih dvoje su snimili sve što su trebali. Pjesma se zove Ne dam te nikome.

Ne znam uopće kako da ti dočaram što smo mi radili u usporedbi kako to izgleda danas. Ali daj zamisli, RNB Confusion je u svojim počecima išao svake srijede u Piranhi na Jarunu. Bilo je sigurno dvije tisuća posjetitelja. Srijedom. Danas u Zagrebu, da bi srijedom u klubu skupio do 150 ljudi, moraš biti neki opasni čarobnjak.

“Znaš gdje su završile piranje iz Piranhe?”

MEdo Bizzo Phat Baby Dooks

Koja je klupska scena u Zagrebu bila jača – ona na Jarunu, u centru, na Šalati….? Može li Jarun povratiti nekadašnju slavu s obzirom da ima sve predispozicije da bude istinska party meka Zagreba?

Znaš da su piranje nakon zatvaranja kluba završile u jarunskom jezeru?

To je urbana legenda!

Dobro, šalu na stranu. U vezi Jaruna, moramo znati što se tada događalo u centru grada, a što se događa sada. Dok je jarunska scena bila aktualna, u centru su bila možda dva do tri kafića koja su imala sadržaj nakon 23 sata. Dakle, nisi imao gdje biti osim u klubu nakon 23 sata. Osim toga, u modi su bili ogromni klupski prostori jer se masovno izlazilo. Primjera radi, nisi se ni upuštao u event industriju za manje od tisuću posjetitelja. Na Jarunu je u to doba bilo pet ili šest klubova.

Lake City koji je prije turbofolka puštao stranu glazbu, Baobab koji je kasnije postao Gallery, Macao, Piranha, Aquarius i pub Som Jura na drugoj strani jezera. Sjećam se da smo Macao uvijek zvali malom Piranhom jer je bio umanjena verzija originala što se tiče uređenja. Čak su primali i ljude koje mi ne bismo pustili u Piranhu da dođu na njihovu zabavu.

“Turbofolk je otjerao piranje s Jaruna”

rnb confusion

U to vrijeme bili su rasprostranjeni i ilegalni partiji gdje bi se skupila ekipa na nekom mjestu, u autima dofurala glazbu i cugu onako na divljaka.

Ne znam za tako nešto. Ali prije su društva za izlaske bila veća nego danas. Danas je to troje do četvero ljudi u ekipi, a kad ih ima šestero, već se smatraju velikom ekipom. Prije dvadesetak godina je društvo za izlazak činilo 20-30 ljudi.
Što se tiče Jaruna, on svakako ima potencijal povratka u sebi. Mislim da ga treba vraćati s pop up događanjima, bili to street food festivali, sitni koncerti ili nešto treće. U kolektivnoj je svijesti Jarun ostao u jako dobrom sjećanju, znači nije se nikome zamjerio.

Zašto je scena na Jarunu uopće zamrla?

Zato što je s vremenom centar Zagreba jako živnuo, a kafići su postali kao mali klubovi. Do otprilike 2012. u kafić si dolazio samo popiti piće, a od tada naovamo svaki kafić ima svojeg DJ-ja, razglas, ponudu koktela što je do tada bilo neuobičajeno i radno vrijeme se produžilo u dva sata u noći. Na taj način se za partijanere postignula toliko dobra atmosfera da je izostala potreba odlaska dalje u neki specifično klupski prostor.

Ali moram priznati i da je pojava turbofolka nagrizla jarunsku scenu. Prvotno je to bila oaza komercijalne glazbe, a kad se otvorio klub Best, on je isfurao narodnjake i time ukrao publiku. A govorimo o tisuću do dvije posjetitelja. Sokol se ponovno otvorio, također s narodnom glazbom. Uz njih se otvorilo nekoliko novih klubova koji su mahom bili usmjereni upravo na turbofolk. Zbog toga se Jarun izgubio u cijeloj priči.

“Pop up partiji su clubbing koncept budućnosti”

rnb confusion

Daj neki pregled aktualne klupske scene, što odskače?

Dojmila me se Opera. To je baš kako klub treba izgledati. Prostor je atraktivan, ozvučenje i produkcija na visokoj razini, veliki stage kao da si u kazalištu, oko DJ pulta ima puno prostora za publiku…. ali ne znam, Zagreb se nekako sveo na nekoliko klubova. Opera se usmjerila na mlađu publiku, između 17 i 18 godina dok je Johann Franck u početku targetirao stariju ekipu, no i on je završio s klincima. Velik je to prostor, a starije publike izlazi maksimalno tristotinjak u jednoj večeri zbog čega su prisiljeni okrenuti se mlađoj publici.

Osim toga, promijenile su se navike ljudi. Izlazi se isključivo vikendom, a da bi klub funkcionirao, ne može računati samo na vikende. Oni mu možda pokriju hladni pogon, a ne ostane puno čiste zarade. Srijeda i četvrtak su dani kad bi se trebala ostvarivati dobit. Clubbing je u Zagrebu postao neisplativ biznis.
Ali istovremeno su mlađi organizatori i promotori počeli raditi pop up klubove. Dakle, podignu klub za jednu noć nakon čega sve raspreme. Mislim da takav način clubbinga može samo još više rasti.

“Jarunska je scena bio brod koji tone, a mi smo pobjegli na vrijeme”

rnb confusion

Reci mi više o tome.

Kako se s vremenom izgubila pripadnost grupi, supkulture su se raspale, a ljudi su se sve brže počeli zasićivati sadržaja. RNB Confusion je u počecima išao svaki tjedan jer je publika bila željna provoda. Sad ga organiziramo jednom mjesečno. Da povučem paralelu – kad bi RNB Confusion išao jednom tjedno, propali bismo za četiri tjedna. O tome smo razmišljali upravo na zalazu jarunske scene dok smo još bili u Piranhi i gledali kako taj brod tone. Stoga smo odlučili preseliti u centar.

U početku smo bili u Lemonu. Sa srijede smo partije prebacili na vikend, to je bila prva velika promjena. Druga je bila periodika gdje smo od tjednog prešli na mjesečni ritam. I zadnja velika promjena bili su upravo pop up partiji. Mislim da smo bili jedni od predvodnika takvog clubbinga. S vlasnicima i voditeljima klubova se često bilo teško dogovoriti, pritisak je bio prevelik. Hoćemo li napuniti svaki klub, tko će financijski dobiti koji dio kolača. S druge strane, publika je s godinama sve zahtjevnija. Zato smo odlučili ići na neklupske lokacije gdje smo praktički od početka do kraja vlasnici događanja.

Javili smo se Muzeju suvremene umjetnosti oko njihovog krova, a oni su nas dočekali raširenih ruku. Mislim da je to bio možda najbolji pop up party od svih koje smo od tada organizirali.
A onda krene utrka. Tražiš stalno nove prostore i kad prožvačeš 15 različitih prostora diljem grada, dođeš do zida. E, a onda dođu i konkurentski brendovi. BSH, Amnesia, Trinity…. jednostavno, ovo je koncept budućnosti. Preskačeš ulaganje u uređenje i održavanje prostora, a ulog i povrat novaca su daleko brži. Sponzori to cijene, publika to cijeni.

“Turisti mogu spasiti klubove”

Medo i Lunar

Znači li to kraj klubova?

Za Hrvatsku, a tako i Zagreb je olakotna okolnost što je postala turistički prepoznata zbog čega ima sve više stranaca. To je nešto što se može monetizirati i s čim klubovi mogu napraviti dobar omjer domaće i strane publike kako ne bi bili na gubitku. Ali i dalje tvrdim da Zagrebu nedostaje urbanih klubova gdje bi se tjedno moglo izlaziti.
Klubovi pokušavaju na brojne načine povećati broj posjetitelja – VIP zone, promotivni paketi cuge i pića, rezervacija stolova… ne sjećam se da smo prije dvadesetak godina imali prilike naručivati cijele boce šampanjca i pokazivati se pred društvom.

U hiphop kulturi od devedesetih postoji stalan element VIP tretmana, što kod nas nije slučaj. Kod nas se to sramežljivo počelo pojavljivati s popularizacijom elektronske glazbe. Konačni boom dogodio se s pojavom društvenih mreža, prije svega Instagrama gdje je to prije svega hvalisanje za javnost.
No, da ne bismo generalizirali, moram reći da i posjetitelji žele više komfora prilikom izlaska nego što su ga htjeli prije deset do dvadeset godina. Imati svoj stol, imati bocu cuge da ne moraju svako toliko dozivati konobare ili se gurati kroz gužvu do šanka… što jest jest, bolje je iskustvo u VIP zoni. Usluga je bolja. Kod nas su VIP zone obično na povišenom da imaš pogled na ostatak ekipe, smješteni su bliže pozornici, imaju svojeg konobara koji često posjećuje rezervirane stolove…

“U klubovima je manje plesa, ali i manje šoranja”

Adnan Mehmedović Medo pleše

Pleše li se danas više nego prije?

Nama svi plešu od početka do kraja. Ali da, danas je definitivno sveprisutna pozerska kultura izlazaka. Središ se i zalijepiš za jedno mjesto, smješkaš se, kimaš glavom i gledaš tko prolazi. Ne bih rekao da je tako za mjesta koja targetiraju publiku i koja nude žanrovske sadržaje, mislim da u tom smislu ljudi plešu i uživaju u glazbi. No, za većinu koji nemaju glazbeni identitet i idu na mjesta jer „svi onamo dolaze“, izglednije je da će im biti važnije kako će se projicirati pred drugima.
Možda ima manje plesa, ali je dobro što ima i manje tučnjava!

To je vezano uz kvartovsku pripadnost što je prije bilo više izraženo. Ako je klub okupljao ekipu iz više kvartova, to je bilo čisto dokazivanje među sobom. Neće te danas nitko u recimo Johann Francku pitati iz kojeg si kvarta. Nekoć je to bilo prvo što si pitao. I drugo oko žena. Puno više ekipe se šoralo zbog žena. Sigurno i da je postojanje supkultura tome doprinijelo. Ako bi se u istom klubu našlo više supkultura, to nije moglo dobro završiti.

Tko zna, možda je bilo više šora zbog nedostatka društvenih mreža gdje se prebacilo pokazivanje. Sad se manje šoramo međusobno, a više šoramo jedni drugima Facebook zidove i Instagram storije.