“Sarajevo je moja filmska ljubav!”

Ajla Šabanac mlada je filmašica o kojoj će se vrlo skoro govoriti po cijeloj regiji. Upravo u Bosni i Hercegovini gradi svoju filmsku karijeru – kao redateljica, scenaristica, glumica, montažerka

Ajla Šabanac mlada je filmašica o kojoj će se vrlo skoro govoriti po cijeloj regiji. Već sada postala je standardni postav Sarajevo Film Festivala sa svoja dva filma, a kaže kako je nakon ovog, 25. izdanja festivala dobila inspiraciju za novi filmski uradak. Studentica je novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a rodom iz Bihaća. Upravo u Bosni i Hercegovini gradi svoju filmsku karijeru – kao redateljica, scenaristica, glumica, montažerka. Dame i gospodo, donosimo vam dašak – Ajle Šabanac!

Divanila: Matina Tenžera

Ovo ti je druga godina kako profesionalno nastupaš na Sarajevo Film Festivalu? Ispravi me ako griješim. Prošlih godina posjećivala si festival kao zaljubljenica u filmove. Od posjetiteljice do gošće – kakav je presjek? Što ti je SFF donio kao posjetiteljici, a što kao mladoj filmašici?

Druga je godina mog učešća, ali sam zapravo prvi put fizički bila na festivalu tek ove godine. Prvi film koji sam radila sa 16 godina, Iluzija stvarnosti, bio je u potpunosti moja kreacija i imala sam tu sreću da ga tim SFF-a prepozna i uvrsti u program Teen Arene 2013. godine, iako se radi o amaterskom projektu. A pod amaterskim mislim – nisam imala pojma o ničemu (smijeh). Nikad do tad nisam uzela kameru u ruke niti išta snimala, nisam istraživala o načinima pravljenja filma, o montaži i montažnim programima da ne pričam. Ali imala sam viziju o realnosti koja je danas možda i više prisutna nego prije nekoliko godina i želju da svoju ideju pretvorim u film. Napisala sam scenarij, posudila kameru, nagovorila prijatelje da glume… i na kraju je nastao djelić moga života montiran u najosnovnijem programu, na kojeg sam i sad, sa mnogo više iskustva i znanja, veoma ponosna. A sjećam se i tadašnjih reakcija ljudi poslije gledanja filma, mnogo mi ih je pisalo da je završilo u suzama… veoma je lijep osjećaj čuti nešto takvo za ono što si sa ljubavlju stvorio.

To su bili počeci iz kojih sam dosta toga naučila, a onda se krenula i stručno usavršavati. Možda je i to bio jedan od razloga zbog kojeg sam upisala televizijsko novinarstvo. Sve u svemu, godinama poslije i velikim brojem odrađenih projekata, prijatelji Aid Bešić i Elvir Kopić, također iskusni filmaši, došli su na ideju novog filma, ovog u jednom sasvim drugačijem, art pravcu, The washing. Oni su ga režirali, a ja sam glumila, i pomagala savjetima iz druge države (smijeh). Film je prošao na SFF-ov Bhshort program, a imali smo i tu čast da upravo s The washingom otvorimo cijeli short dio Sarajevo Film Festivala.

Prve godine zbog obaveza nisam uspjela otići na festival, kao ni svih narednih jer me uvijek nešto sprečavalo, ali mi je na neki način i drago jer je veselje i nivo uzbuđenja zbog odlaska na ovogodišnji festival bilo vanserijsko. A i potpuno je drugačije gledati na sve kad si malo stariji, zreliji i imaš “izoštreno oko” za filmski svijet 😄

U kolikoj mjeri primijetiš blagodati boravka na SFF-u kad je riječ o tvojoj filmskoj nadogradnji? Daj neki konkretni primjer ako imaš.

Kao učesnica programa imala sam pozivnicu za sve i jednu projekciju koja se dešavala na SFF-u, što je stvarno pozamašan broj. A svi prikazani filmovi zaista su vrhunske kvalitete i iz svakog se moglo nešto naučiti, pa se u sedam dana trajanja festivala nekoliko puta znalo desiti da se želim klonirati kako bih bila na više strana u isto vrijeme! Posebno su me se dojmili masterclassovi s maestrima filmskog zanata kao što su Alejandro Inarritu, Oscarovac i tvorac filmova Birdman i The Revenant ili Pawelom Pawlikowskim čiji je filmski opus i više nego maestralan. Slušati takve znalce kako pričaju o svemu kroz što su prošli praveći svoje filmove, i još k tomu dajući nam savjete o cijelom procesu, bilo je zaista inspirirajuće iskustvo.

Možda jednako, ako ne i interesantnije iskustvo bile su mi jutarnje kafe s glumcima i režiserima filmova koje smo mogli gledati noć prije na velikom platnu pod otvorenim nebom. Mogu sa sigurnošću reći da mi je najdraži takav razgovor bio sa palestinskim redateljem Eliom Suleimanijem. Film It must be heaven me potpuno oduševio, ne toliko radnjom koliko scenom, kadrovima, pokretima i apsolutno svim što tvori jedan film, čemu valjda svjedoči i glavna nagrada na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu 😄 Imala sam priliku kratko razgovarati s redateljem u četiri oka i reći mu nekoliko svojih zapažanja, na što je i sam bio veoma zapanjen. Mislim da mi je taj trenutak bio highlight festivala!

Jesi li još negdje nastupila s Iluzijom stvarnosti odnosno The washingom?

Iluziju stvarnosti željela sam poslati samo na SFF, jedan ali vrijedan 😁 ali se nakon festivala prikazivao na BH televizijskim kanalima, pa ga je mogao vidjeti i veći broj ljudi. The washing je svoju premijeru također doživio na SFF-u, ali smo ga prijavili na još nekoliko manjih i većih festivala, a od nekih smo već dobili pozitivan odgovor, tako da će naš rad moći gledati i internacionalno vrlo skoro!

Okušala si se u filmskom mediju kao scenaristica, redateljica i glumica. Kako sad dalje, u kojoj ulozi?

Iskreno, ne mogu se još odlučiti što mi je od svega toga najdraže. Glumim od malih nogu i scena kao takva mi je uvijek bila nešto posebno, gdje sebe mogu koristiti kao umjetnost. A snimanje, režija koje sam otkrila nešto kasnije, dali su mi novi pogled u svoj toj iluziji stvarnosti koja je itekako stvarna. Sve češće sebe hvatam kako u nasumičnim situacijama razmišljam kroz kadrove ili postavljam scenu  za film koji mi tog trenutka padne na pamet. Zanimljivo je kad ti se takve stvari motaju po glavi, mogu ti reći (smijeh) Znam samo da sam od početka s prvim filmom pa sve do sad jako puno toga naučila, što se može i vidjeti u ova dva filma, a da se u budućnosti želim i dalje usavršavati i snimati i režirati i glumiti 😀

Tvoje dvije baze su Zagreb i Bihać pa nam reci što je to posebno u Sarajevo Film Festivalu kad tih sedam dana svijet hrli u Bosnu? Što ga izdvaja od ostalih filmskih festivala koje si posjetila?

Rodom sam iz Bihaća gdje se i danas vraćam, uvijek nekim organizacijskim ili umjetničkim poslom, a otkako sam krenula na fakultet živim u Zagrebu. Različita su to dva grada, i po veličini i po kulturi, svaki poseban na svoj način, a volim što u sebi imam dašak oba, kao i svih gradova koje sam posjetila do sad, pa ih u svim poslovima pokušavam uvijek iskoristiti na najpozitivniji način.

A Sarajevo, moja filmska ljubav, potpuno me oduševilo u vrijeme trajanja SFF-a. Grad je krcat, ali ti uopće ne smeta. Sve je otvoreno i sve živi, turisti iz svih zemalja svijeta tih sedam dana su u glavom gradu BiH. I dolaze, između ostalog, da bi pratili filmove! Oko 10 filmskih prostora bilo je u opticaju za vrijeme trajanja festivala i svi su bili puni cijelo vrijeme. Ulaznice za apsolutno sve rasprodane danima prije. Veoma mi je toplo oko srca bilo i još uvijek jest kad sam shvatila koju ljepotu nosi festival sa sobom. Grad sam po sebi ima posebnu čar, a za vrijeme festivala, zbog organizacije, zbog grada, kulture, ponajviše zbog ljudi koji ga posjete i koji u njemu žive, dobije ogromnu količinu magije i baš zbog toga sljedeći festival sigurno ne propuštam, a nakon svega što sam doživjela, imam i inspiraciju za novi film, pa tko zna, možda se opet budemo gledali u srcu Saraj’va!