Zagrebačka katedrala

Brzo nakon osnutka biskupije u Zagrebu (oko 1094. god.) počelo se s gradnjom stolne crkve u prelaznom romaničko-gotičkom stilu. Gradnja je trajala dugo te je tek 1217. godine bila završena i posvećena. Uskoro je ona teško postradala za provale Tatara (1242. god.), ali ju je već biskup Timotej (1263-1287) počeo temeljito obnavljati u gotskom stilu. Obnova je nastavljena u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću katedrala je utvrđena zidinama i kulama, a u 17. stoljeću dobiva svoj masivni renesansni toranj.

Požari i navala neprijatelja više su je puta oštećivali, ali najteži udarac ju je zadesio u potresu 1880. godine. Nakon potresa provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880-1906), po nacrtima graditelja F. Schmidta i pod vodstvom Hermanna Bolléa. Tada je zagrebačka prvostolna crkva dobila svoj današnji oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili one barokne iz 18. stoljeća.

Umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena je nova grobnica za zagrebačke natpastire iza glavnog oltara. Uz druge velikane, tu počivaju i hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan kojih su kosti ovamo prenesene 1919. godine iz Bečkog Novog Mjesta (Wiener Neu Stadt), Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik itd. U njoj su sahranjena i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: stožernici bl. Alojzije Stepinac, Franjo šeper i Franjo Kuharić.