Teatar &TD

O Teatru &TD

Teatar &TD smješten je u kompleksu Studentskog centra u Zagrebu, u nekadašnjem Talijanskom paviljonu arhitekta Dantea Petronija, koji je u vrijeme Zagrebačkog zbora, bio izložbeni prostor. Prenamjenom i pretvaranjem cijelog kompleksa Savske 25 u Studentski centar polovicom 20. st. i Talijanski je paviljon prenamijenjen te je, nakon adaptacije (1960. – 1962.), u njemu smještena kazališna komponenta studentske tribine 5 minuta poslije 8 i to na Komornoj pozornici. Ona se kasnije razvija u, po mnogočemu, jedinstveno kazalište – Teatar &TD.

Danas Teatar &TD djeluje u okviru programskog koncepta Kultura promjene te se svojim istraživanjem različitih oblika izvedbenih umjetnosti, istraživanjem prostornih mogućnosti te otvaranjem vrata mladim, neafirmiranim autorima i studentima izdvaja od ostalih zagrebačkih kazališnih kuća. Teatar &TD postao je multifunkcionalan programski prostor otvoren za kazališna, koncertna, festivalska, izložbena te različita interdisciplinarna događanja i eksperimentiranja. U svojem se kazališnom programu Kultura promjene oslanja na poetiku &TD-a iz njegovih najranijih dana 60-ih godina 20. st., poetiku avangarde, eksperimetiranja, pomicanja granica i slobode stvaralaštva.

Od Komorne pozornice do Kulture promjene

U trima dvoranama (Velika, Polukružna i Crna) Komorna je pozornica početkom 60-ih povremeno ugošćivala nezavisne kazališne skupine. Bez čvrste repertoarne i stilske usmjerenosti polovicom 60-ih Komorna pozornica imenom, poetikom i estetikom, idejnom usmjerenošću i osmišljenošću prerasta i oblikuje se u Teatar &TD.

Prema nekim izvorima novi naziv kazališnog prostora u Savskoj 25 samo je skraćenica od &TD Teatar Komorne pozornice, dok drugi navode kako je novi naziv reakcija na navođenje Komorne pozornice prilikom nabrajanja zagrebačkih kazališta u medijma: na posljednjem mjestu spojena je s grecizmom teatar, kojiu svojem nazivu nije imala ni jedna tadašnja zagrebačka kazališna kuća.

&TD se oblikuje u atmosferi nezadovoljstva stanjem u hrvatskim kazalištima usmjerenima na klasike i lektirne pisce, u atmosferi protivljenja akademizmu, elitizmu i konvencijama, snažne želje za slobodnom stvaralaštva i istraživanja, kako glume, tako i pozornice.

Momir Lukšić bio je prvi umjetnički voditelj kazališnog prostora u SC-u (od sezone 1964./65. do 1965./66.), tada još uvijek Komorne pozornice. Od 1966. i dolaska Vjerana Zuppe na čelo, &TD postaje jedno od najvažnijih mjesta hrvatske avangardne i nezavisne scene. Zajedno s dizajnerom Mihajlom Arsovskim, Zuppa je postavio temeljne koncepte i smjernice vizualnog i kreativno-istraživačkog razvoja &TD-a, kojemu se Kultura promjene i danas vraća, revitalizira ga i nadopunjuje. Tih je godina &TD djelovao u ozračju tribine 5 minuta poslije 8, Galerije SC i Razloga – časopisa mladih za književnost, umjetnosti i kulturu.

U razdoblju socrealističkog kolektivizma koji je vladao umjetničkom i društvenom scenom 60-ih i 70-ih, &TD razbija konvencionalne kazališne forme i bavi se egzistencijalnom tematikom samoće, otuđenošću pojedinca u dehumaniziranom svijetu, ali i odgovornošću pojedinca za vlastitu egzistenciju.

Dolaskom Slobodana Šembere (umjetnički ravnatelj od sezone 1977./78. do 1988./89.) &TD se tematski, između ostaloga, okreće, u nas slabo poznatim autorima iz zemalja “trećega svijeta” te započinje sa serijom inozemnih gostovanja.

Miro Gavran (umjetnički ravnatelj od sezone 1989./90. – 1991./92.) početkom devedesetih otvara scenu Suvremena hrvatska drama, smještenu u dvoranu MM centra, oko koje se okupljaju mladi i stilski raznoliki dramski pisci, te se u okviru te scene pokreće i nakladnička djelatnost objavljivanja dramskih tekstova mladih autora izvođenih na daskama Teatra &TD.

Mani Gotovac (umjetnička ravnateljica &TD-a od sezone 1992./93. do 1997./98.) ne traga samo za novim autorima, tekstovima i poetikama, nego i za novim kazališnim prostorima unutar kompleksa SC-a. Kazališno se oživljava kulturni spomenik Francuski paviljon te se otvara kazališni klub Yorick.

Nakon Mani Gotovac, na mjesto umjetničkog ravnatelja dolaze Darko Lukić te Damir Mađarić.

Oblikovanjem novog kulturnog programskog koncepta SC-a Kulture promjene 2004., cijeli SC se nakon stagnacije u drugoj polovici 90-ih programski revitalizira i otvara novim kulturnim i kazališnim tendencijama. Pod umjetničkim ravnateljevanjem kazališne redateljice i pomoćnice ravnatelja SC-a za kulturu Nataše Rajković, &TD ponovno postaje mjesto nekonvencionalnog pristupa izvedbenim umjetnostima koje je otvoreno kako kazališnim profesionalcima i etabliranim umjetnicima tako i mladim akterima kazališne scene osiguravajući im prostornu, tehničku i produkcijsku podršku u realizaciji njihovih projekata.

Teatar &TD, osim većine najznačajnijih hrvatskih i jugoslavenskih kazališnih umjetnika, ugostio je Petera Handkea, Eugènea Ionesca, Darija Foa, Jiříja Menzela. U zdanjih nekoliko godina, otvaranjem prostora glazbenom programu Kulture promjene, dvorane Teatra &TD ugostile su značajne glazbenike kao što su William Parker, Charles Gayle, Howe Gelb, Peter Brotzmann, Miles Griffith…

Teatar &TD nije žanrovski profiliran čime ostavlja mogućnost uspostavljanja novih estetika i suvremenih produkcijskih oblika od koprodukcija, postprodukcija do suradnji koje premašuju usko razgraničena polja djelovanja. Na taj način postao je i svojevrsno utočište nezavisne kazališne i plesne scene i aktivni sudionik u njezinom učvršćivanju. S druge strane, Teatar &TD postao je značajan i nezaobilazan subjekt afirmacije, te naposlijetku i „institucionalizacije“ suvremenih tendencija u estetskom i produkcijskom smislu.