U Noći muzeja ne propusti najaktualniju izložbu “Nova normalnost: prostori svakodnevnice”

Izlažu Tisja Kljaković Braić, Hana Tintor, Luka Vucić, Darije Petković, Boris Ščitar, Milan Šabić

U petak, 29. siječnja u 18 sati , u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici (Trg Stjepana Radića 5), u Noći muzeja, otvara se skupna izložba naziva “Nova normalnost: prostori svakodnevnice”. Izložba prikazuje šest serija radova domaćih autora na temu utjecaja pandemije koronavirusa i recentnih potresa na društvo i svakodnevni život. Izlagači su ilustratori/ce Tisja Kljaković Braić (Oni u koroni), Hana Tintor (Prve stvari) i Luka Vucić (Usamljeni divovi) te fotografi Darije Petković (Otpusno pismo), Boris Ščitar (Potres na Baniji) i Milan Šabić (Okviri). Autorica i kustosica izložbe je povjesničarka umjetnosti Antonia Vodanović. Izložba “Nova normalnost: prostori svakodnevnice” se može razgledati do 19. ožujka.

Svakodnevni život u suvremenom globalnom društvu podložan je brojnim akterima koji utječu na njegovu stabilnost i promjene. Kako emocionalno i psihički reagiramo kada se načini bivanja, svakodnevne rutine i prakse iznenada promjene silom prilike? Što kada zagrljaje, prisnost i intimu zamijeni fizička distanca? Kada poznato zamijeni nepoznato, a sigurno nesigurno? Kada slobodu kretanja zamijeni fizička i socijalna izolacija, zatvaranje gradskih, općinskih, županijskih, nacionalnih i međunarodnih granica te ograničenje kretanja? Kada toplinu i sigurnost vlastitog doma zamijeni strah, neizvjesnost od onog što nam sutra nosi?

Termin “nova normalnost” ustalio se u globalnom javnom diskursu

Radovi umjetnika prikazani na ovoj izložbi nastali su u nesvakidašnjem društvenom kontekstu koji je obilježio hrvatsku svakodnevicu u 2020. godini. Fenomen svakodnevice i karakteristična pojavnost svakodnevnog života u socijalnoj konstrukciji realnosti karakterizirani su rutinom, ritualima, ustaljenim praksama, društveno prihvatljivim normama ponašanja te socijalnim zakonitostima koje na jednoj široj društvenoj razini definiramo i označavamo kao ”normalno”. Termin “nova normalnost” ustalio se u globalnom javnom diskursu, nastojeći pritom definirati društvene promjene uzrokovane pandemijom koronavirusa, nove prakse i načine ponašanja, odnosno nove zakonitosti koje trenutačno definiraju naše živote i našu svakodnevicu. Društvena proizvodnja novih praksi svakodnevice (nošenje zaštitne maske, držanje preporučene fizičke distance, dezinficiranje ruku, predmeta i prostora, rad od kuće, online sastanci i druženja…) uvelike je (re)definirala naš društveni i kulturni habitus na mikro, mezo i makro razini.

Pandemija koronavirusa ukazala je na neke od problema globalizacije i globalnog svijeta koje karakterizira slobodan protok roba, usluga, ljudi i ideja – očitavajući te probleme prije svega u svjetskoj zdravstvenoj, ekonomskoj i gospodarskoj krizi, nikad povezanijeg i istodobno zatvorenijeg svijeta. Globalna pandemija natjerala nas je da preispitamo zdravstveni sustav, (ne)mogućnost rada u krizi, promjene na tržištu rada, masovna otpuštanja s radnih mjesta, porast nezaposlenosti i utjecaj krize na sveukupno društvo.

Ovaj specifični društveni kontekst, koji je u mnogočemu utjecao na svakodnevicu, u Hrvatskoj je poprimio nove razmjere i dimenzije slijedom razornih potresa koji su pogodili Zagreb i okolicu u ožujku, a zatim i područje Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja u prosincu iste godine. U mnogočemu 2020. godina poprimila je distopijski karakter kakav nismo mogli (ni željeli) zamisliti, osim u filmovima i knjigama distopijske fikcije. Medije su preplavile postapokaliptične slike razrušenih gradova i naselja, uništenih kuća, praznih ulica i trgova, vijesti o brojnim prekinutim životima svedene na hladne statističke izvještaje i brojke, stoga su radovi autora zastupljenih na izložbi na svojevrstan način (auto)refleksija ovih zbivanja.

Darije Petković: Otpusno pismo

Fotoesej Darija Petkovića naziva ”Otpusno pismo” svojevrsni je bolnički dnevnik. Dokument vlastite borbe s ”nevidljivim neprijateljem”. Petković autobiografski bilježi svoj boravak na jedinici intenzivnog liječenja u Klinici za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević”, boreći se za vlastiti život s COVID-19 infekcijom i utjecajem bolesti na pluća. Snimke bolničke hrane, posteljine zamrljane krvlju, rendgenske snimke bolesnih pluća, autoportret s maskom za kisik, podsjetnik su na krhkost života. Borba za vlastiti život u bolničkoj sobi zamijenila je uobičajenu svakodnevicu, odlazak na posao, svakodnevnu rutinu.

Milan Šabić: Okviri

Prozori i balkoni, kao ”međuprostori” između sigurnosti unutarnjeg prostora doma i nesigurnosti vanjskog svijeta, temeljna su okosnica i odrednica dokumentarne fotografske serije ”Okviri” Milana Šabića. Oni postaju veza između uspostavljene dihotomije na relaciji unutra-van, sigurno-nesigurno, zdravlje-bolest te jedini dodir s vanjskim svijetom za vrijeme lockdowna. Šabić bilježi svakodnevicu građana na balkonima i prozorima koji postaju okviri unutar kojih se život odvija. Na licima ljudi ”zatočenih” u gradskim stambenim zgradama, koji promatraju svijet oko sebe s balkona i prozora, iščitava se čitava lepeza izmiješanih emocija, od straha, sputanosti, neizvjesnosti do tjeskobe.

Boris Ščitar: Potres na Baniji

S druge strane, serija fotografija Borisa Ščitara ”Potres na Baniji” je dokumentarno-reportažni prikaz utjecaja razornih potresa u prosincu 2020. na ljudske živote, materijalnu imovinu, emocionalna i psihološka stanja ljudi, ali i podsjetnik na važnost zajedništva i solidarnosti. Prikazi dočeka Nove godine u šatoru u Glini za prihvat stradalnika potresa, porušene kuće i naselja, zabrinuta lica građana, majka koja grčevito grli svoju djecu, volonteri koji nose humanitarnu pomoć, stradalnici koji se griju uz vatru na otvorenome, pacijenti i medicinsko osoblje ispred oštećene bolnice u Sisku, samo su djelić zabilježenih zbivanja koja su obilježila konac godine.

Luka Vucić: Usamljeni divovi

Na snažni potres koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka, za vrijeme lockdowna i provođenja prvih epidemioloških mjera u Hrvatskoj, referiraju se ilustracije Luke Vucića naziva ”Usamljeni divovi”, nastale kombiniranjem fotografskih prikaza praznih zagrebačkih ulica i drugih javnih prostora te crteža. Divovske melankolične figure zabrinutih, ustrašenih, tjeskobnih i uplakanih stanovnika zaposjele su prazne ulice, no nisu divovske samo ljudske figure, već i njihova unutarnja emocionalna stanja. Predimenzionirane figure zdravstvenih djelatnika pored zagrebačke Arene počast su medicinskom osoblju, a prikaz djevojčice u padu posveta prerano ugaslom životu djevojčice poginule u potresu.

Hana Tintor: Prve stvari

Ilustracije Hane Tintor pak unose tračak nade, optimizma i zajedništva kroz radovanje malim svakodnevnim stvarima koje nas vesele. Serija ”Prve stvari” Hane Tintor vizualizacija je malih i velikih radosti koje su njeni pratitelji na društvenim mrežama poželjeli učiniti nakon prvog lockdowna, a čije je odgovore ilustrirala. Riječ je o duhovitom, toplom i iskrenom vizualnom podsjetniku da ”poslije svake oluje dolazi sunce”. Šetnja parkom, ležanje na suncu, grljenje dragih nam ljudi, druženje s prijateljima uz roštilj postaju slavljenje svakodnevnog života te su okosnica ove serije radova.

Tisja Kljaković Braić: Oni u koroni

Splitska ilustratorica Tisja Kljaković Braić na izložbi se predstavlja serijom crteža, tj. karikatura naziva ”Oni u koroni”. ”Oni” su simpatični bračni par iz Dalmacije, koji je osvojio srca mnogih na društvenim mrežama. Duhovite crtice iz njihova svakodnevnog života za vrijeme lockdowna mnogima su vraćale osmijeh na lice tijekom brojnih nedaća koje su nas snašle u 2020. ”Oni” kroz humor brode nedaće te ukazuju na važnost optimizma, veselja i zajedništva. Zatočeni u svoja četiri zida, sa svim svojim manama i svakodnevnim rutinama, ”Oni” donose autentičnu i iskrenu priču o međuljudskim odnosima.

Šest serija radova prikazanih na izložbi “Nova normalnost: prostori svakodnevnice”, svojevrsna su kronika vremena u kojem živimo, preslika društvene zbilje, vizualni narativ proživljenog iskustva. Njihovu likovnu slojevitost možemo iščitavati ne samo na razini vizualnih medija i aktualnog sociološkog temata, već i na dokumentarno-povijesnoj te etnografsko-antropološkoj razini. One nas podsjećaju na društvenu ulogu pojedinca, na važnost praksi brižnosti, solidarnosti, zajedništva i humanosti. Ostaje nam vjerovati da zajedno možemo izgraditi bolje i prosperitetnije društvo i da svjetlija budućnost (tek) dolazi.