Napustio nas je čuveni hrvatski kipar Ivan Kožarić

Njegove najpoznatije skulpture su spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu.

U nedjelju, 15. studenog 2020., u 100. godini života preminuo je akademik, čuveni hrvatski kipar i višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Ivan Kožarić.

Sjećanje na predsjednika HDLU-a

Umjetnik hoda svijetom očima djeteta i žudnjom vječnog mladića. Kao u Borgesovoj pripovjetci želi se napiti vode vječnosti da bi zatim čitavu vječnost žudio za vodom smrtnosti. Ivan Kožarić je 2002. napunivši 82 godine hodao rame uz rame sa mnom i s drugim umjetnicima te se popeo na vrh Veliki mozak, na južnom Velebitu. U jednom smo trenutku ostali sami, okruženi gorostasnim stablima bukve čije su bajkovite trolovske oblike oblikovali udari bure. Ivan Kožarić me pogledao i razdragano upitao: “Zanki možemo li ikako dobiti helikopter i samo prenijeti ove bukve u neku galeriju?” Sjaj u njegovim očima nikad neću zaboraviti, iako je on kao i ja znao da je to nemoguće i da će se bukve posušiti i istruliti upravo na tom mjestu. Danas kad hodam po vrhu Veliki mozak, Kožarićevih bukvi više da i nema, međutim u svijest mi se vrati zajednički trenutak. Ono čemu smo i jedan i drugi tada svjedočili jest mogućnost prepoznavanja otklona od prirodnog reda, mutacije, nestvarnog, drugačijeg; što je jedini dar kojeg u odnosu na kozmički poredak umjetnik ima. Dragi Ivane Kožariću, sad kad si prešao na drugu obalu nastavi hodati očima djeteta.

U ime Upravnog odbora HDLU-a

Josip Zanki

Ivan Kožarić je izlagao na Biennale u Veneciji i Biennale u  Sao Paolu

Akademik Ivan Kožarić rođen je 10. lipnja 1921. godine u Petrinji. Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. godine, a diplomira 1947. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića, a izlagati počinje 1953., samostalno od 1955. godine. Od 1949. godine redovni je člana je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u kojem je u priodu od 1992. godine do 1996. obnašao dužnost predsjednika društva, a u periodu od 1996. do 1999. godine član je upravnog odbora društva. Jedan je od najzaslužniji što je Meštrovićev paviljon u listopadu 1993. godine dodijeljen Hrvatskom društvu likovnih umjetnika gdje i danas djeluje. Na osnovu njegovog umjetničkog djelovanja, ali i djelovanja za dobrobit društva 2005. godine Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodjeljuje mu nagradu za životno djelo.

Godine 1959/60. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. Vrlo važno razdoblje za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacques Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova.  Unatoč povoljnim okolnostima i mogućnosti da ostane u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb odlučivši karijeru nastaviti u domovini.

Početkom šezdesetih Kožarić je član Gorgone, grupe koja okuplja najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Biennale u Veneciji (1976) i Biennale u Sao Paolu (1979). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu.

Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, 1970.). Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima medu kojima i one najpoznatije, spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Posljednju, Nagradu ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo, dobio je 1997. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dosad je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu, stoji na stranicama HAZU-a.

Foto: Antun Maračić