Archived: Pseće srce

Roman Pseće srce uzrujao je tadašnju vlast do te mjere da je bio predmet cenzure dugi niz godina te je, iako napisan 1924., objavljen tek nakon Bulgakovljeve smrti. I to 1969. u Parizu, a tek 1987. u Sovjetskom Savezu.

Nastao je kao bolni krik protiv besmisla, kao kritika sovjetskog komunizma (profesor Preobraženski se nameće kao Lenjin, njegov asistent doktor Bormental kao Trocki koji je u stalnom sukobu sa Šarovom – Staljinom, a pomoćnik Zina – Zinovjev koji ne zna treba li se uključiti u cijeli proces ili ostati po strani), ali uz sve te konotacije i reference, on je prije svga slojevit, dubok, mudar i satiričan prikaz dehumanizacije ljudskog bića.

Jedan od protagonista cijele priče upravo je pas Šarov te taj lik predstavlja dragocjen scenski izazov i nudi jedan nesvakidašnji glumački zadatak.

Priča je, naizgled, vrlo jednostavna. Profesor Preobraženski, ugledeni je liječnik i znanstvenik koji se proučava sve moguće načine na koje se ljudski organizam može pomladiti. Tako se dosjeti tome da jednome psu lutalici transplantira ljudsku hipofizu. Eksperiment uspijeva, pas postaje sve mlađi i postpuno se pretvara baš u onakvog čovjeka čiji je organ naslijedio. Postaje pijanac, prostak, prevarant, lopov i, kao najveći udarac profesoru – poklonik komunističke vlasti.

Aleksandar Švabić, Vedrana Klepica i Ivan Penović u svojem će se scenskom čitanju posvetiti istraživanju onih apsekata ovog djela koji se odnose upravo na humanost. Koje su to karakteristike koje nas čine čovjekom, odnosno, nečega bez čega to definitivno nismo. Na kraju krajeva, svatko je odgovoran za svoje srce i svoja djela, ma u kojem vremenu živio i političkom režimu pripadao.