Divanov reporter konačno shvatio u čemu je draž Ultre

Ultra je mrtva. To je bila misao koja mi se u tjednima koji su prethodili Ultri provlačila kroz glavu iz dana u dan. Nisam mislio da ću doživjeti nešto potpuno suprotno

Doživio: Dino Beritić

Ovo mi je bila peta Ultra u nizu, a prije odlaska pretenciozno sam svojoj urednici kazao – ovo je moja zadnja Ultra. Otišao sam… i s 30 godina prvi put iskusio Ultra Europe Music Festival na onaj pravi način, kako je i zamišljen da se iskusi.

Ultra je mrtva

Ultra je mrtva. To je bila misao koja mi se u tjednima koji su prethodili Ultri provlačila kroz glavu iz dana u dan. Počelo je s činjenicom da su ljudi iz organizacije Ultra Europe festivala u mjesecima prije 12. srpnja proveli istraživanje tržišta te kroz njega dobili određene indikatore da će ova godina biti nešto slabije posjećena. Kako bi tome doskočili, snizili su cijenu regionalnih ulaznica s 899,00 na 799,00 kuna. Simboličnih 100 kuna, međutim iznos koji prosječnom Hrvatu, Bosancu, Srbinu ili Crnogorcu nešto i znači. Ne puno, ali Balkanci vole popuste, čak i simbolične. Nakon toga je uslijedilo otkrivanje završne faze line-upa za Ultra Europe 2019. koje je objelodanilo da ove godine vrlo vjerojatno imamo najslabiji line-up otkad je Ultra u Hrvatskoj trodnevni festival. Hardwell, Tiesto, Marshmello, Martin Garrix, W&W, Alan Walker samo su neka od imena koja su ove godine izostala s festivala. Poglavito se osjetio izostanak Hardwella koji je od prve do zadnje Ultre u Splitu (na kojima je nastupao) pravio show za pamćenje. Zadnji čavao u lijesu bila je selidba samog festivala u posljednji čas s Poljuda na Park mladeži.

Zbog toga sam se nakon ove Ultre odlučio kao partijaner umiroviti u zreloj 30. godini.

Iščekivanje Ultra iskustva

Od svoje prve Ultre 2015. spavam u Supetru na Braču. Počelo je tako da mi je prazan apartman i svoje gostoprimstvo ponudila prijateljica Nani iz Supetra, a kasnije kad se ona umirovila kao partijaner, te zbog posla u Zagrebu čak i prestala dolaziti u Split u ljetnim mjesecima, ostao sam ondje iz navike. Mjesto ima dobru vibru, a nalazio sam smještaj za 100 do 150 kuna po noći, što je u odnosu na bezobrazno skup Split bagatela. Tome svemu unatoč, 2018. sam osjetio kako me umara hodanje do trajektne luke od Poljuda, čekanje trajekta koji ide u 6:15, zatim 55 minuta plovidbe te dodatnih 30 minuta hodanja do smještaja po jutarnjem suncu. Nisam si htio to priuštiti, međutim kada tražiš smještaj za Ultru tjedan dana ranije, te još k tome za jednu osobu, obično nemaš puno opcija, a kako se petak bližio, Supetar se činio kao jedina opcija koja mi je preostala. Tako sam naletio na hostel 101 Dalmatinac s dva prazna kreveta. Neki stranci otkazali u zadnji čas.

U petak sam se tako iza posla zaputio prema jugu Hrvatske spreman za najbolji dio Ultre – „zagrijavanje“ na nekom zidiću ispred ulaza. Na taj način sam do 2015. do danas upoznao more vrhunskih ljudi, od kojih sam s dobrim dijelom i dalje u kontaktu. Damir, Graba, Neven i Tina bili su samo jedni od onih s kojima sam svake godine stvarao lijepe ultraške uspomene. Tražio sam ih pogledom premda sam znao da nikoga od njih ove godine nema. Ubrzo mi se priključilo neko nepoznato žensko društvo. Brižne djevojke kazale su kako ne vole kad momak pije sam pa su mi ljubazno ponudile čašicu razgovora prije ulaska na gaže.

Nicky Romera i Chainsmokerse smo odradili u gužvi, u žiži zbivanja, centar lijevo, pedesetak metara od pozornice. Nekako svaki petak Ultre budem na tom mjestu. Izvođači su svoje setove odradili korektno, ali ne mogu reći da sam bio nešto ekstra oduševljen. Daleko od toga da su bili loši, ali nije to bilo to kao prošle godine. Srećom, press je ove godine imao uistinu vrhunski pogled na pozornicu. Sredina, gore visoko, sa savršenim pogledom na Armina. Kao najveći fan Armina ovih prostora i kao čovjek koji studiozno prati njegov rad iz godine u godinu, očekivao sam mnogo. Armin po običaju nije razočarao međutim kao netko tko je mjesecima i godinama nakon činjenice vrtio snimku njegovog seta s Ultre Europe 2015., seta koji je po mojem skromnom mišljenju najbolji 120 minuta trance ili općenito EDM glazbe, uvijek ostanem mrvicu razočaran što nije ponovio taj set. Ipak, treba biti realan i objektivan. Takav set se dogodi jednom u generaciji, a čovjek je odličan kad nastupa i treba ga ocijeniti kroz prizmu festivala, a ne dva sata čiste čarolije od prije četiri godine.

Svijet na dlanu

Kada sam se oko 5:40 vratio u hostel, po prvi puta sam vidio tko su mi cimeri. Neka tri lika i neka cura. Rekao mi je Ivan s recepcije da su svi anglofoni. Likovi su se rano digli i napravili check-out te me nepovratno probudili, tako da sam ostatak dana proveo rastežući se po krevetu. Ali koga briga? Ionako sam tu došao radi noći.

Kako je po izvođačima subota bila najslabija, te objektivno nije bilo potrebe ulaziti prije 1:00 ili 1:30, bio sam malo zabrinut što i kako sa sobom do tada te sam odlučio isprobati kako je to kad si solo putnik i napiješ se s ostalim putnicima u hostelu. Uzeo sam svoje piće, zasjeo u common room kod recepcije i krenuo se družiti sa strancima. Ispalo je da je većina došla sama na Ultru iz svojih zemalja, te su se upoznali u busu sa Resnika. Većini je ovo bio prvi posjet Ultri, a to je zahtijevalo akciju. Preuzeo sam laptop na recepciji i počeo im miksati sve najbolje hitove EDM-a sa zadnjih Ultri. Felix iz Kanade, Scott iz Dublina i Genna iz Velike Britanije te Kim iz Južne Koreje. To je bila moja ekipa. Što ja znam, naprosto me obuzela neka međunarodna pozitiva vezana uz sve nas koji smo solo došli negdje isprobati nešto.

Nastupali su Afrojack i Alesso. Afrojack je bio neuobičajeno dobar, a pod time mislim da nas nije previše davio sa svojim hardstyleom i preteškim bitovima. Alesso je bio uobičajeno dobar, i dalje izbjegavajući nepotrebne bigroom dropove, međutim vidljivo je kako čovjek nije izbacio novu stvar barem 100 godina. Ali nema veze. Bilo je brutalno. Tog jutra sam legao ispunjen i sretan. Djelomično i zato što sam po povratku u hostel naletio na ženu koja je na Ultru otišla noseći samo marte, vruće hlačice dužine malo šireg remena i badić koji je imao dva konca i dva trokuta od otprilike tri centimetra koja su taman pokrivala bradavice, a ujutro sam je našao kako spava na podu recepcije pristojno odjevena. Ironično zar ne?

Tko je Jeffrey Sutorius?

Zadnji dan je trebao biti laganini. Above & Beyond i Swedish House Mafia. Ultru zatvara neki anonimus. Mogu se pokupiti u 3:30, naspavati do check-outa i doći u Zagreb relativno odmoran za radni utorak. Takav je bio plan. Ispalo je upravo suprotno. Igrom slučaja, sve moje ekipe su se našle na udaljenosti od desetak metara pa je spajanje bilo neminovno. Tako mi je Marijin dečko Tomislav objasnio da je taj anonimni Jeffrey Sutorius koji zatvara Ultru zapravo Dash Berlin koji je izgubio neki sudski spor sa svojim producentima, te je analogno tome izgubio pravo da koristi to ime. A ta noć je za mene vrvjela stranim i domaćim imenima. Stvarno, druženje s ovako mješanom ekipom bilo je toliko savršeno da smo na kraju ušli unutra jedva na početak SHM-a. Jasno, tu je sada bilo toliko ljudi da se nije bilo moguće probiti dalje od sredine terena prema naprijed. Za vrijeme ta dva sata koliko je SHM rokala hit za hitom, događale su se stvari za koje bi bio potreban još jedan članak pa ćemo ovdje podvući crtu i reći:

Swedish House Mafia je opravdala očekivanja. Na Ultri je ove godine bio rekordan broj posjetitelja. Na Ultri je ove godine bio rekordan broj ukradenih mobitela. Brija s Parkom mladeži ne da nije ispala promašaj nego je bila bolja opcija od Poljuda. Upoznao sam more ljudi iz svih kutaka svijeta te proširio svoje spoznaje i horizonte više nego što sam mislio da je moguće. Jasno, odraditi utorak na poslu je bio pakao. Baterije su mi bile skroz prazne, ali zato je srce bilo puno. Puno do te mjere da nekako sumnjam da mi je ovo zadnja Ultra. Ovo mi je možda bila zadnja Ultra po starom sistemu. Dogodine startam s novim u punoj provedbi. Hostel je već rezerviran, ulaznice osigurane. Ultra nije mrtva… Živjela Ultra!