Archived: Praznični dan

Praznični dan

Jour de fête, igrani, komedija, Francuska, 1949

REŽIJA: Jacques Tati

SADRŽAJ:

U francuskom gradiću Saint-Sévère-sur-Indre na državni praznik krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, na gradskom se trgu smjestio mali putujući sajam, u sklopu kojeg je i šator s kinom. Među posjetiteljima kina je i dobrodušni mjesni poštar François, koji tijekom gledanja dokumentarnog filma o američkoj pošti zaključi da pošta u njihov gradić ne stiže dovoljno brzo, te da je to stoga što se ne poštuju „američke metode” rada. No François je simpatična šeprtlja, svima drag momak kojeg, međutim, nitko ne shvaća ozbiljno, te s kojim se neki ljudi poput voditelja sajma Marcela i Rogera otvoreno zafrkavaju. Ipak, on odluči smjesta početi poboljšavati svoj poštarski posao, a to će najbolje učiniti na sicu svog starog bicikla kojeg naziva „veliki sportski coupé”. A nakon što na dva kotača pojuri prema gradiću, François će preteći kola sa sijenom, oštro zaobići jednu kravu, ali i naletjeti na razgoropađeni stup. Na putu će mu se naći i neuka koza, jedna razdražena pčela te mnogo stakla koje će mu prepriječiti put i nakratko ga omesti u demonstriranju „američkih metoda” rada.

Na festivalu u Veneciji 1949. godine ovjenčana Međunarodnom nagradom za najbolji scenarij, sjajna komedija suscenarista i redatelja Jacquesa Tatija predstavlja svojevrsno „proširenje” ili dugometražni prepravak autorova kratkog filma Škola za poštare iz 1947. godine. U tom je filmu Tati predstavio naglašeno dobrodušnog poštara iz francuske provincije, koji tijekom gledanja filmskog žurnala u kinu biva zadivljen učinkovitošću, opremom i suvremenim metodama rada američkih poštara, u tolikoj mjeri da, unatoč tome što od opreme posjeduje tek stari bicikl, odluči nešto od viđenog pokušati primijeniti u svom radu. U filmu Praznični dan, kojeg je Tati želio snimiti u boji, no od toga je bio prisiljen odustati jer se eksperimentalna tehnika Thomson-Color nije pokazala sasvim pouzdanom, kao glumci i statisti nastupaju brojni mještani gradića Saint-Sévère-sur-Indre. Kao i u kratkišu Škola za poštare, Tati i u ovom filmu izuzetno raspoloženo i razigrano tumači glavnu ulogu dobronamjernog nespretnog osobenjaka mehaničkog hoda i gestikulacije. Demonstrirajući majstorstvo u tjelesnoj glumi i neverbalnom humoru, za što je bilo zaslužno i njegovo ranije bavljenje pantomimom, Tati tako iznimno uspješno eksploatira i naslijeđe nijemog filma i vodvilja. Također, i ovdje se na inteligentan, promišljen i naglašeno maštovit način te s osloncem na dojmljiv vizualni senzibilitet bavi svojom omiljenom temom, odnosom čovjeka i suvremene tehnologije, stvarajući novi oblik burleske koja je oduševila onodobnu publiku diljem svijeta. Unatoč velikom uspjehu filma, Tati nije želio dalje eksploatirati pustolovine poštara Françoisa, iz razloga što ga je držao odveć francuskim i u tom smislu dijelom za eksploataciju ograničenim likom, kao i stoga što je želio slijediti vlastiti put i nastaviti se razvijati u autorskom smislu. Godine 1995. Tatijeva kći Sophie Tatischeff i snimatelj François Ede izdali su restauriranu i koloriranu verziju filma.

C/B, 70′