Archived: Moj ujak

Moj ujak

Mon oncle, igrani, komedija, Francuska, Italija, 1958

REŽIJA: Jacques Tati

SADRŽAJ:

Tijekom druge polovine 50-ih godina prošlog stoljeća, francuska obitelj Arpel na vrlo suvremen način živi u moderno opremljenoj kući u novosagrađenom naselju u predgrađu Pariza. Vlasnik tvornice plastičnih proizvoda Charles Arpel i njegova supruga žive u pravilno geometrijski projektiranoj kući zvanoj Vila Arpel, koja je opremljena najsuvremenijim pokućstvom i najnovijim kućanskim aparatima, te u kojoj je sve uvijek besprijekorno čisto. Unatoč tome, ili upravo zbog toga, njihov 9-godišnji sinčić Gérard mnogo više vremena provodi kod gospodina Hulota, svog neobičnog ujaka koji živi u dvosobnom potkrovnom stanu u staroj četvrti Pariza, u kojoj se djeca još uvijek igraju na ulici a ulični prodavači prodaju kriške kruha namazane toplom čokoladom. K tome, dječak uživa i u brojnim igrama koje njegov ujak neprestano smišlja. Za nevolju, Gérardovi roditelji drže da gospodin Hulot ne može biti dobar uzor njihovu sinu, a da bi ih razdvojili odluče na neki način smiriti Hulota. Da bi to postigli, najprije će gospodinu Hulotu pokušati pronaći posao, a potom i ženu, što će dovesti do brojnih neplaniranih situacija i nezgoda.

Godine 1959. nagrađena Oscarom u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, a godinu ranije na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom žirija, antologijska komedija scenarista i redatelja Jacquesa Tatija ne smatra se samo najuspjelijim ostvarenjem autorova opusa, nego i jednim od najboljih i najutjecajnijih filmova francuske i svjetske kinematografije 50-ih godina prošlog stoljeća. U djelu u kojem ponovo tumači ulogu gospodina Hulota, kojeg je predstavio u pet godina ranije realiziranoj komediji Odmor gospodina Hulota, Tati komiku gradi na kontrastiranju dvaju svjetova, onog protagonistova i onog njegovih rođaka. Dok je „staromodni” svijet gospodina Hulota prikazan na simpatičan i afirmativan način, čemu pridonosi i lirična glazba, izrazito mehanizirana i ne baš humana kuća njegovih rođaka predočena je s razmjernom antipatijom, kojoj pridonose i čudni zvukovi i šumovi. Sve to Tatiju pruža sjajnu priliku za inteligentno, do detalja promišljeno i nerijetko urnebesno duhovito oslikavanje praktički opsesivne snobovske usmjerenosti na onodobne tehnološke novitete, kao i sve automatiziranije proizvodne tehnologije, zbog čega neke sekvence jasno asociraju na glasovita Chaplinova Moderna vremena. Kao i u ostalim Tatijevim komedijama, i u njegovu prvom filmu u boji humor je dominantno vizualan i utemeljen na gegu, gotovo posve bez dijaloga, koji su svedeni na pozadinski šum. No autor je dao i dojmljiv satirični prikaz onodobnog francuskog društva, ponajviše kroz to kako je blagostanje ostvareno poratnim gospodarskim usponom rezultiralo konzumerizmom i otuđenjem ljudi te njihovu priklanjanju „nehumanoj” modernoj arhitekturi, a nauštrb tradicionalnih vrijednosti i humanizma. Premda je film ostvario veliki uspjeh i kod kritike i kod publike, dio onodobne ljevičarske kritike Tatiju je prigovarao zbog navodnih reakcionarnih stavova, tvrdeći da kritizirajući i ismijavajući modernost afirmira konzervativizam.

BOJA, 116′