Archived: Georges Schwizgebel: Majstor poetskih vizija

Animafest Zagreb 2020

Retrospektivna izložba Georges Schwizgebel: Majstor poetskih vizija

• 28.9. – 3.10.2020.

Animacija kao jedinstvena umjetnička forma u kojoj se na jednom mjestu susreću sve druge umjetnosti oduvijek slovi za onu koja se najviše približava terminu idealnog Gesamtkunstwerka, odnosno cjelovitog umjetničkog djela.

Oživljavanje crteža fascinira ljudsko oko još od prvih animacija (prije postanka filma) do danas. Od osnovnih likovnih komponenti crteža, boja, skulpture, preko književnosti, glazbe, glume, filmskog jezika, kazališta i stripa, do plesa i pokreta, kao i širokog raspona od minimalističkih crta na bijeloj podlozi pa do raskošnih paleta raznih 2D-, 3D- i stop-motion tehnika, animirani film „pripovijeda“ na način koji drugim filmskim rodovima i umjetničkim formama nije dostupan.

Upravo tu vezu animacije i klasičnih likovnih umjetnosti, kao što su slikarstvo, grafika ili arhitektura, zagrebačka je publika imala prilike vidjeti u sklopu prošlogodišnjeg tematskog programa „Animirani film i likovne umjetnosti“, gdje se gotovo anticipacijski najavilo ime ovogodišnjeg dobitnika prestižne Animafestove Nagrade za životno djelo – ono istaknutog švicarskog autora Georgesa Schwizgebela.

Taj autor, čije se animirane „slike“ od samih početaka njegova sada već gotovo pola stoljeća dugog rada nepresušno napajaju izravno iz vrela povijesti umjetnosti i glazbe, najnagrađivanije je ime u povijesti zagrebačkog Animafesta, s čak sedam nagrada i tri posebna priznanja.

Njegova djela, koja je zagrebačka publika imala prilike gledati u autorovoj retrospektivi prije točno deset godina, kada se 2010. u sklopu 20. Animafesta predstavljala švicarska animacija, jasno su već onda davala do znanja zašto ga se naziva velikanom „slika u pokretu“. Danas, deset godina kasnije, ovjenčan konačno i najvećim Animafestovim priznanjem, Nagradom za životno djelo, u sklopu koje prikazujemo još jednu filmsku retrospektivu majstora animacije, Georges Schwizgebel na 30. Animafest stiže i kao iznimno plodan i zanimljiv likovni umjetnik, čiji se radovi izlažu unutar klasičnog galerijskog konteksta.

Baš kao što njegovi filmovi, svi odreda temeljeni na eleganciji linije i pokreta te bezvremenskoj ljepoti glazbe kao jednoj od najvažnijih autorovih inspiracija – onoj koja diktira tempo i pokreće njegove slike, unatoč međusobnim razlikama pokazuju prepoznatljivu snagu poetskih vizija, tako i njegovi crteži, slike i skice u galerijskom prostoru potvrđuju da je Schwizgebel ona vrsta umjetnika čija djela podjednako sretno žive kako unutar mraka kinodvorane tako i na svjetlu klasičnog izložbenog postava unutar galerijskog konteksta.

Duboko i trajno inspirativno usidren u ljepoti likovnog izraza, onaj kojeg ne zanimaju napredne kompjutorske tehnike, odnosno sofisticirani softverski alati razvijani kroz vrijeme koji autorima omogućavaju nezamislive dosege, inzistirajući na starinskom pristupu slikanja i crtanja na foliji, Schwizgebel svjesno uživa u pomalo anakronom, tzv. tradicionalnom stvaralaštvu. Smatrajući se istovremeno i umjetnikom i zanatlijom (artist and artisan), od samih svojih početaka on sasvim jasno zadržava poziciju pomalo starinskog majstora koji imaginira i stvara u vječitom nagnuću ka ostvarivanju kompletnog umjetničkog djela.

U širokom stvaralačkom luku, od svog prvog filma, Ikarov let (1974), rađenog u tehnici gvaša na foliji a koji rađa osebujnu poentilističku arabesku izniklu iz baroknih oblika glazbe Françoisa Couperina, pa sve do recentnijih naslova poput Kralja vilenjaka (2015) i Bitke kod San Romana (2017), i dalje slikanih rukom na foliji, Schwizgebel jasno i bez zadrške u njima odaje počast poduljem popisu omiljenih autora iz povijesti slikarstva. Bilo da se njegovi stariji radovi poput filmova Predmet slike (1989) i Retuširanja (2008) inspirativno oslanjaju na omiljena imena slikarstva poput Michelangela, Vermeera, Matissea, Bonnarda, Constablea, Corota, Chardina, Ingresa, Friedricha, Beckmanna, De Chirica, Hoppera ili Marqueta, čije umjetničke pojavnosti i senzibilnosti prepoznaje kao sebi bliske i razumljive, bilo da ih oživljava na doslovniji način kao primjerice u spomenutoj Bici kod San Romana , gdje i u samom naslovu filma oživljava slavno djelo klasične umjetnosti renesanse slikara Paola Uccella, Schwizgebel neprestano stvara na premisi vrednovanja tradicionalnog umjetničkog stvaralaštva – onoga koje uživa u luksuzu svjesne izloženosti utjecajima i inspiracijama te prolongiranom vremenu inkubiranja u kojem će autorov kreativni impetus oplemenjen kontekstom vremena i prostora iznjedriti novo umjetničko djelo.

Upitan jednom prilikom da sumira glavne utjecaje svoga rada, autor vrlo jasno i bez dvojbe na prvo mjesto stavlja glazbu, zatim pokret i sliku, a tek na kraj priču.U tom smislu klasična glazba, više no bilo što drugo, njegova je omniprezentna, nepresušna i vječita inspiracija ali i tema, kao što je to evidentno u slučaju filma Put u bezdan (1992), temeljenog na operi Hectora Berlioza, Romanse (2011), inspirirane Rahmanjinovljevom sonatom, ili pak Kralja vilenjaka, temeljenog na Goetheovu klasiku uz glazbenu podlogu Schuberta i Liszta. Nikad u funkciji puke ilustracije ili pak obične eksplanacije onoga što animira na filmskom platnu, već upravo suprotno, u kreativnoj i gotovo majeutičkoj funkciji, slike se rađaju potaknute njezinim oblicima, ritmom i tempom. Jer slika je za Schwizgebela ekvivalent glazbenom komadu. Kako je to više puta isticano, bilo da je riječ o primjerice 78 krugova (1985) ili o Igri (2006), u kojoj sintetizira neke dijelove prethodnih filmova, ono što pokreće njegove novoizmišljene svjetove u svima jest uvijek najuzvišenija i najapstraktnija od sviju – glazba. Nesklon objašnjavanju i dijalozima ali zato iznimno obuzet imaginacijskom potencijom glazbe, koja oblikuje njegove snolike i ekspresivno obojene doživljajne svjetove, svoje radove stvara u različitim tehnikama koje međusobno kombinira. Od ulja, pastela, gvaša i akrila do kolaža, sve tehnike nerijetko i namjerno međusobno suprotstavlja u cilju naglašavanja vizualnih diferencijacija promjena narativnih dionica i slojeva.

Izložba Georgesa Schwizgebela u Galeriji Kranjčar postavljena u sklopu popratnog programa 30. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb sasvim je posebna izložba. Ne toliko zato što je to izložba 60 slika, crteža i skica koje je autor osobno izabrao kao najreprezentativnije primjerke vlastitog opusa filmova, ovjenčanog najvećom i najprestižnijom nagradom festivala – onom za životno djelo, već prije svega zbog toga što ova izložba možda na najbolji i ilustrativno najjasniji način otkriva pozadinu procesa majstorskog stvaralaštva velikana animacije koji možda više no ijedan drugi iz tog svijeta svoj opus svjesno i posvećeno gradi na temeljima sasvim osebujne i bogate vizualne erudicije i rijetke glazbene senzibilnosti.

Radno vrijeme galerije:

• pon-pet: 12:00 – 19:00
• sub: 12:00 – 15:00