Archived: Ćelava pjevačica

Nije stvar apatije ni cinizma već refleksivne impotencije. Pristajemo na stanje samo-ispunjavajućeg proročanstva koje ne može rezultirati užitkom jer smo u nemogućnost činjenja ničeg drugoga osim ganjanja užitka (Fisher, Capitalist Realism).

Uglavljeni u konformizam koji se više ni ne trudi potisnuti vlastiti konzervatizam s ciljem očuvanja postojećeg stanja koje obećava privid ugode, pristajemo na „svijet slogana“, naučene istine koje svojom sveprisutnošću ne dopuštaju ni naznaku mogućnosti promjene. Ljudi se kreću automatski, bez ikakvog razloga. Oni ne mogu više govoriti jer ne mogu više misliti – simptomatično zaključuje Ionesco koji kroz Ćelavu pjevačicu postavlja dijagnostičku sliku svijeta u kojoj komunikacija počiva na verbalnom kruženju jezičnih dosjetki te lica na sceni prokazuje nalik neurednim zakrpama onog što bismo nekad mogli nazvati pozicijom „Mi“. Kakofonija „apsolutnih istina“ koja čini represivni aparat normalnosti, gradi svijet koji više nema „priču“ na kojoj bi se temeljio i tako podupire bijeg u tobožnji red i pravila, sigurnost nedjeljnih ručkova, uvježbanih osmijeha za sve prilike i traženje sadržaja svuda van nas samih.