Archived: Suvremeni afrički film

19:00 Timbuktu

U legendarnom Timbuktuu, gradu na sjeveru zapadnoafričke države Mali u kojem su na vlasti vjerski fundamentalisti, žive miroljubivi Kidane, njegova supruga Satima, kći Toya i dvanaestogodišnji pastir Issan. Eštani izuzetno teško podnose teror režima koji su im nametnuli džihadisti, odlučni u provođenju strogog nadzora svih aspekata života. U tom su režimu zabranjeni slušanje i izvođenje glazbe, pušenje cigareta, igranje nogometa pa čak i smijanje, a žene su svedene na jedinke bez identiteta i osobnosti. Dok prijeki islamistički sud svakog dana izriče drakonske i apsurdne kazne stanovništvu, žene svih dobi dostojanstveno se opiru režimskom teroru. Kidane i članovi njegove obitelji u određenoj su mjeri pošteđeni kaosa koji vlada u Timbuktuu, no to će se promijeniti nakon što Kidane slučajno ubije Amadoua, ribara koji je zaklao njegovu najdražu kravu. Kidane će se tako morati suočiti s rigoroznim poimanjem zakona džihadista i s njihovim terorom.

Godine 2014. na festivalu u Cannesu ovjenčana dvjema nagradama, od kojih je jedna i nagrada Ekumenskog žirija, godinu kasnije nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja te iste godine u istoj kategoriji nominirana i za nagradu BAFTA, dojmljiva drama suscenarista i redatelja Abderrahmanea Sissakoa nadahnuta je tragičnim istinitim događajima koji su se odigrali 2012. godine. Mladi par iz gradića Aguelhok na sjeveru Malija tada je u središtu grada do smrti kamenovan od strane džihadista, a „zločin” zbog kojeg su kažnjeni bilo je dobivanje djeteta u izvanbračnoj vezi. Sissako sekvencu kamenovanja rekonstruira u dramskom klimaksu filma, pri čemu kadar dovoljno dugo zadržava na beživotnim licima žrtava, što je i razumljivo jer ga je na snimanje filma i potaknuo video-snimak stvarnog kamenovanja koji je postavljen na internet. Timbuktu u cjelini predstavlja panoramski meditativan prikaz sraza različitih kultura i interpretiranja vjere u okruženju siromaštva i bezobzirnog terora, a riječ je o sjajno režiranom, impresivno naglašeno atmosferičnom fotografijom Sofiana El Fanija (Adèlin život) snimljenom, iskrenom, emotivnom te liričnom i refleksivnom ostvarenju koje nose izuzetno uvjerljive glumačke interpretacije.

BOJA, 97′

21:00 Bamako

U gradu Bamaku, prijestolnici afričke države Mali, u improviziranoj sudnici smještenoj u dvorištu jedne kuće organizira se neobičan sudski proces. Sudi se Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, a obje velike i moćne financijske organizacije optužene su zbog planskog i organiziranog uništavanja Afrike, podjednako u ekonomskom kao i u društvenom i humanističkom smislu. Svjedoci su ljudi različitih profesija i socijalnih zaleđa, među njima su i profesori, pisci i ljudi sa sela, svi su baš kao i suci različitih rasa. Svi žestoko napadaju globalnu politiku, nabrajaju zločine svjetskih financijskih organizacija te kritiziraju iste, da bi jedna ogorčena svjedokinja ustvrdila kako prokletstvo Afrike nije njezino siromaštvo, već da je „crni kontinent” upravo suprotno žrtva zbog svog bogatstva. Istodobno s odvijanjem improviziranog sudskog procesa u kući se odvija uobičajeni svakodnevni život njezinih stanovnika, koji i prolaze dvorištem u kojem je sudnica, u njemu se umivaju i peru, puše i razgovaraju.

Godine 2004. nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Amiensu, a tri godine kasnije uz nominaciju za francusku filmsku nagradu César u kategoriji izuzetno obećavajuće glumice (Aïssa Maïga) nominirana za nagrade na festivalima u Istanbulu i Adelaideu, angažirana drama scenarista i redatelja Abderrahmanea Sissakoa neobičan je, začudan i u mnogočemu jedinstven primjer polemičkog političkog filma. U djelu u kojemu je fiktivnu sudnicu organizirao u dvorištu svoje obiteljske kuće u Bamaku, te u kojemu i sam tumači sporednu ulogu, autor učinkovito spaja fikciju i stvarnost te stvara izrazito kritički usmjereno ostvarenje u kojemu progovara o čemernoj pa i tragičnoj afričkoj stvarnosti. U redateljevu fokusu je globalizacija koja, predstavljena djelovanjem moćnih financijskih institucija, uništava Afriku, dok je sam sudski proces, na kojem svjedoče i afričke političarke i političari, mučan i iscrpljujući. Naglašena tezičnost i idejni balast cjeline kao posljedicu imaju i određenu redundantnost te verbalnu doslovnost pa i parolaštvo, s porukama da je zdravstvena skrb u Africi dostupna samo imućnima, dok siromašni umiru prepušteni samima sebi, te da su institucije ogrezle u korupciji, a „bol Afrike” najefektnije je opredmećena u sceni u kojoj tamnoputa pjevačica na pozornici pjeva i istodobno plače.

BOJA, 115′