Archived: Salto animato

Onaj koji skida maske postojećih društvenih uređenja. Komentira i ono u što se inače ne zadire, i to britko, spretno, gipko. Sijač smijeha, strah silnika. Još od doba predrevolucionarne Francuske zovemo ga Figaro.

Inspirirajući se komedijama francuskog književnika najpoznatijeg pod imenom Beaumarchais, odnosno konkretnije njegovom komedijom Figarova svadba ili Ludi dan, koja je među ostalim poslužila kao temelj Mozartovoj operi Figarov pir, težnja je bila propitati bez kojih sastavnih elemenata opera buffa ne može, a potom i rekombinacijom tih elemenata graditi vlastitu izvedbenu građu.
Iz strukture opere ne preuzimaju se arhetipski odnosi, kao ni specifične spletke koje čine okosnicu originalne radnje, već je fokus na liku Figara i njegovim unutarnjim previranjima koja u krajnjoj konsekvenciji vode prema cijepanju lika na dva entiteta, ne čineći više nužno cjelinu. Time se reduciraju svi ostali likovi te širi narativni kontekst, a u prvom planu uz već spomenutog Figara razlažu se ključni pojmovi poput virtuoznosti, spletke, sukoba, razrješenja, sretnog kraja…

Ekvivalent opernoj izvedbi koju karakteriziraju snaga, ali i istodobna lakoća proizašla iz visokog stupnja virtuoznosti, dovela je do poigravanja idejom maksimuma – kako izvedbenih tako i tjelesnih, unutar kojih se forme tijela prepuštaju stalim izmjenama tijekom činova u kojima se poigrava opernim konvencijama i značenjima te se tako gradi vlastiti narativ u otklonu od originala. Visok stupanj virtuoznosti i stilizacije otvorili su prostor komentara spram pitanja poput što bi to bila majstorska plesna izvedba? Do koje mjere možemo izazvati virtuoznost pokreta? Od čega se uopće sastoji sretan kraj?