Archived: Rano proljeće

Sredovječni tokijski uredski službenik Shoji Shugiyama svakog jutra u prisutnosti supruge Masako, brak s kojom je obilježen preranom smrću njihova sina, obavlja svoju svakodnevnu rutinu, prije odlaska na posao u tvornicu za proizvodnju opeka. U svom mirnom i jednoličnom životu Shoji s prijateljima povremeno odlazi na planinarske izlete, a tijekom jednog takvog izleta neko vrijeme provede nasamo s kolegicom, daktilografkinjom Chiyo Kaneko koja je zbog krupnih očiju stekla nadimak Zlatna ribica. Njihov tako započet odnos nastavit će se razvijati na djevojčinu inicijativu, te će Shoji s njom započeti vezu. Masako će ubrzo primijetiti promjene na suprugu, no odbijat će ih priznati sve dok Shoji ne zaboravi godišnjicu sinove smrti, nakon čega će se supruga početi ubrzano otuđivati od njega. A kad i njihovi prijatelji primijete određene promjene, Zlatnoj ribici će otvoreno savjetovati da ne razbija Shojijev brak. Sve će se dodatno zakomplicirati kad se Masako odlučiti suočiti sa suprugovom nevjerom te kad ga napusti nakon što joj on ispriča laži.

Drama suscenarista i redatelja Yasujirôa Ozua, u kojoj je on prema vlastitim riječima želio predočiti ´ono što bi se moglo nazvati prozaičnošću svakodnevnog života bijelih ovratnika´, najdulji je sačuvani redateljev film koji traje 144 minute. Nakon završetka rada na Tokijskoj priči Ozu je započeo rad na ovom filmu, istodobno pristavši svojoj prijateljici, glumici Kinuyo Tanaka (Ljubav glumice Sumako i Intendant Sanshô Kenjija Mizoguchija), pomoći u dovršavanju njezina drugog redateljskog projekta. Rad na Tanakinu filmu Tsuki wa noborinu (Mjesec je izišao) Ozua će sa seta njegova filma odvući na gotovo pune tri godine, što je vrlo dugo za redatelja koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata navikao snimati jedan film godišnje. No tijekom te tri godine značajno je pala popularnost tradicionalnih obiteljskih drama koje su Ozua proslavile i uz koje se njegovo ime ponajviše veže, zbog čega je pod pritiskom studija Shochiku bio prisiljen napraviti određene ustupke u cilju modernizacije djela. Osim što su uloge dodijeljene većinom mladim i popularnim glumcima, Ozu je u dogovoru sa suscenaristom Kogôom Nodom pristao iz scenarija izbaciti figuru dominantnog oca, koja je bila obvezna u njegovim ranijim filmovima, a obojica su odustali i od bavljenja jednom od omiljenih im tema, onom o odnosima i nerazumijevanju među generacijama. Rezultat je sjajno režirano i glumljeno ostvarenje u čijem su dramaturško-narativnom konceptu autori pribjegli vremenskim elipsama i izraženijoj melodramatičnosti, uz očekivani minimalistički stil s dugim krupnim planovima i reduciranim pokretima kamere.

C/B, 145′