Archived: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

Trajanje: 110 min

Režiju potpisuje jedan od najpoznatijih filmskih i kazališnih redatelja, Vinko Brešan, čije su komedije redovite obarale rekorde gledanosti u Hrvatskoj.

U ovom najpoznatijem primjeru “teatra u teatru” domaće literature prokazuje se sav apsurd jednog društvenog poretka i, uopće vlasti kao takve. Pa je tako politika odavno ušla u sve sfere ljudskog života. No, ovdje se ne radio o jednodimenzionalnom političkom teatru nego o nečem mnogo širem. Prema riječima samog autora: “Još u vrijeme kad je komad krenuo, u svim intervjuima odbijao sam prihvatiti kvalifikaciju da se radi o “političkom teatru”, jer kod mene politika nije stajalište nego objekt promatranja, i to u onolikoj mjeri ukoliko je ona dio života. Riječ je, naime, o vječnim temama književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Politika je, dakle, neizbježna, jer, napokon, ne može se ući u more i pri se ne smočiti, ali ona ovdje ostaje samo pano na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.”

Specifičnost ovog projekta jest upravo propitivanje njegove snage u novim socio-političkim okolnostima. Bit će zanimljivo vidjeti što ova komedija može značiti današnjem gledatelju.

Odjek nekog dramskog djela u javnosti ne ovisi samo o njegovoj književnoj kvaliteti nego i o trenutku kada se pojavilo. «Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja» napisao sam u vrijeme kad sam bio silno ogorčen, jer su svi moji tekstovi bili u kazalištima sustavno odbijani; zacijelo ih nisu ni pročitali oni kojima sam ih nudio. Stoga sam otprilike negdje oko godine 1965. počeo pisati nešto što doista nema nikakve šanse, kako sam tada mislio, da se ikad pojavi na sceni. Htio sam tako dati oduška svojemu gnjevu prema sustavu koji me uporno ignorirao. To me potpuno oslobodilo svake autocenzure i brige oko toga kako će tko to primiti. Ali odlučio sam nikako taj svoj gnjev ne pokazati, nego ga prikriti crnim humorom, kako se ne bi vidjelo da sam povrijeđen. I smislio sam apsurdnu situaciju da apsurdnije ne može biti:

Polupismeni seljaci iz zabitnog sela Dalmatinske zagore izvode Shakespeareova «Hamleta», a onda doživljavaju sudbine junaka koje igraju – ima li išta nerealnije i luđe od toga? Pišući, shvatio sam da vršim dvije diverzije. Prva je estetska: u okvir pozornice, ukrašen pozlaćenim ornamentima, unutar kojega se može zamisliti samo «Traviata» ili «Zemlja smiješka», pokušavam unijeti autentično selo u svoj njegovoj grubosti i primitivizmu, lišeno svake folklorne romantike, u kojemu se lica prežderavaju, loču, prde, psuju… što bi bez sumnje izazvalo skandal, jer se to do tada na pozornici nije vidjelo. (Sada možda toga ima i previše).  Druga diverzija je politička. Jedno zabitno selo Dalmatinske zagore oblikovao sam tako da postane metaforom za cio društveni i politički sustav u kojemu  smo tada živjeli ne samo mi nego i takoreći pola planeta. Ovo potonje, zahvaljujući i vezi s univerzalnom znakovitošću Shakespeareovih junaka, učinilo je da komad, mimo svakog mojega očekivanja, poslije 6 godina, točnije u travnju 1971., ipak zaživi na sceni i postane popularan ne samo kod nas nego i u brojnim drugim zemljama, ponajviše u Poljskoj.

Ove dvije diverzije, estetska i politička, danas možda nemaju istu snagu, pa komad ne živi onim intenzitetom kao nekad. Ali ostalo je nešto što je neizmjenjivo – mentalitet ljudi. Tako drama, i bez onog politički subverzivnog elementa, govori o nečem što je vječna tema književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Ali ni danas se politika ne može sasvim izbjeći. To što je takav univerzalni konflikt postavljen u kontekst suvremenog života, koji je, htjeli mi to ili ne, političan, čini da i drama još uvijek poprima političke konotacije. Politika je, dakle, neizbježna jer, napokon, ne može se ući u more i pri tom se ne smočiti. Ali ona ovdje ostaje samo pano, na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.

Što, dakle, “Predstava Hamleta…”može reći današnjem gledatelju, poslije više od 40 godina, odnosno novoj generaciji?

Naravno da ona ne može proizvesti isti učinak kao nekad, ali to se događa i sa svakim drugim komadom, koji nakon tolike stanke ponovo oživi na sceni. A to bi se dogodilo i da se u stvarnosti ama baš ništa nije izmijenilo. No, kako su kod nas sve promjene uglavnom u ikonografiji, terminologiji i nazivlju, pri čemu mentalni sklop sredine ostaje isti, ne sumnjam da će nekog odjeka u gledalištu ipak biti i da fenomen prepoznavanja živih obrazaca neće izostati. Ali koje će to biti kvalitete i intenziteta i kojim će smjerom ići, preostaje da se vidi nakon izvedbe.