Archived: Pedagogija otpora Branka Ćopića

„Malo je ko u jugoslovenskoj književnosti tako hrabro i lijepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim djelom i životom na pitanje: šta je umjetniku činiti u svome vremenu?
Branko je, to se rijetko pominje, diplomirao pedagogiju. Ono što se dobro zna i uvijek ističe, jeste da je bio i dječji pisac. Jednom riječju, pedagog.

Postao je Branko komunista još u Učiteljskoj školi u Sarajevu, kao omladinac. Zbog toga je iz te škole dva puta istjerivan, da je svrši drugdje. Dakle, kao učenik, pripadajući omladini slobodarskog pokreta proskribovane partije, koja se borila za prava potlačenih i za promjenu društvene zbilje na principima humanizma, bio je već pegagog i svojim nastavnicima.
Po nacističkoj okupaciji Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Ćopić je pružio otpor okupatoru kao prvoborac u partizanskoj vojsci. Bila je to pedagogija u praksi.

Po oslobođenju zemlje, Branko Ćopić je počeo da piše i satiričnu prozu, kritikujući bahaćenje vlasti i rigidnost birokratije. Zbog toga je ukoren s najvišeg državnog i partijskog mjesta. Nije ustuknuo. Bila je to iznova pedagogija otpora.

Osamdesetih godina, uviđajući da kod nas sve uticajniji postaju glasovi poražene strane u Drugom svjetskom ratu, da društvenu scenu sve više zauzimaju nacionalisti i oni koji o idealima socijalizma govore samo iz oportunizma, bez ikakavih uvjerenja, da se na scenu, naime, sve više uspinju pobornici četništva i ustaštva, da su zagovornici kapitalizma i privatnog vlasništva sve moćniji, stari je pedagog, pisac za omladinu i revolucionar, izvršio samoubistvo: gotovo ritualno, kao performans koji se ne može reprizirati.

Bio je to pedagoški performance par excellence, performans jednog starca koji je sa svojim idealima ostao sam, bez ijednog saborca u životu. Posljednji partizan, posljednji socijalista, posljednji Jugosloven, posljednji pedagog otpora. Lijep je pogreb kad ideali sahranjuju svog čovjeka. Ružan je pogreb kad čovjek sahranjuje svoje ideale.

Branko Ćopić se prvi suočio s našom sadašnjicom, prije no što je ona nastupila, s onima koji je danas određuju, prije no što su došli na vlast i do moći – dok su još nadirali. Nazvao ih je “crnim konjanicima”, “tamnim dželatima”, u divnoj svojoj posveti knjige “Bašta sljezove boje” Ziji Dizdareviću, svome drugu, kojeg su ustaše ubile u logoru Jasenovac 1942. godine. Piše Branko svome mrtvom drugu u svojoj crnoj slutnji ovako: “Vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”

Danas su upravo ubice Ivana Gorana Kovačića, Hasana Kikića i Zije Dizdarevića dobile pravo da određuju šta je uljudno i politički probitačno. Oni sahranjuju ideale, da bi uzurpirali javno dobro. Oni su pedagozi pokornosti.“