Archived: Ovdje nema bijelog zeca

toplo i vjetrovito
oko nas se izdižu visoke kamene stijene
čvrstoća okoliša, manjak potpore, manjak mekoće, jedino tvoje tijelo je meko

Želja za propitivanjem, imaginiranjem i stvaranjem mogućnosti alternativnih mjesta za rad prati nas već neko vrijeme. Posjetili smo više ili manje dobronamjerne šume. Otoke. Napušteni hotel. Kamenolom koji miruje… Putem smo iz različitih gledišta promatrali (i rastezali) granice autonomnih utočišta plesa.

difuzno svjetlo nježno žute boje, one limun nijanse, iz sasvim gornjeg reda prozora koji se proteže duž cijelog zida pada na sve

od desnog kuta pa sve do sredine ovog prizora, proteže se para

Proces istraživanja naposljetku nas je odveo tamo od kud smo i krenuli, u prostor tzv. crne kutije. Prostor čije su nam granice jednako poznate kao i nepoznate. Povratak je obilježilo rastvaranje arhive sastavljene od tragova (i fragmenata tragova) zajedničkih i individualnih sjećanja na prostore koje smo posjetili, i koji su uz vremenski odmak već počeli mijenjati svoj izgled. Prostori su se krenuli preslagivati. Detalji su se prevodili u totale i obrnuto. Nešto se putem dodalo, nešto oduzelo – te su upravo naznačeni procesi postali ishodištem za izgradnju novih prostora, prostora koji možda nikad nisu postojali.
Bar ne tako da bi se mogli jednostavno ušetati u njih.

U njih se možda prije upada.

Kao u san.

zamišljamo kako taj pokret (slika koju tijelo stvara) izgleda ako gledamo odozgo