Archived: Oni dolaze – Natalia Borčić/Apolonija Lučić: Sitne stvari

Oni dolaze – Natalia Borčić/Apolonija Lučić: Sitne stvari

• 24.11. – 1.12.2020.

U sklopu projekta Oni dolaze… Galerija SC predstavlja dvije mlade umjetnice Apoloniju Lučić i Nataliju Borčić te njihovu izložbu “Sitne stvari”, koja će se održati od 24.11. do 1.12. u Galeriji SC. Izložba se 24.11. može pogledati od 19:00 do 21:00, a u ostale dane u radno vrijeme Galerije SC od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Gotovo neprimjetne životne trenutke, koji se očituju u suptilnim pokretima, usputnim natpisima ili sjetnim pogledima, slikarice Apolonija Lučić i Natalia Borčić koriste kao motive radova ostvarenih u različitim tehnikama i manjim formatima. Pretežito u dvodimenzionalnom, plošnom prikazu, Apolonija Lučić predstavlja nekoliko ciklusa kojima dominiraju motivi iz svakodnevnog života, situacije i emocije s kojima se većina može poistovjetiti. Potaknuta natpisom „Send postcards not nudes“, na mjestu koje je ponekad posjećivala tijekom rezidencije u Portugalu, nastaje ciklus humorističnih crteža u formi razglednica koje igrom riječima naziva Nudescards. Referirajući se na vulgarne fotografije koje mladi razmjenjuju na socijalnim mrežama, umjetnica stvara seriju crteža s nagim likovima koji sadržavaju primjesu djetinje naivnosti. Tijekom rezidencije u Portu nastala je i serija crteža pod nazivom Zimska depresija, što jasno sugeriraju čeznutljive i sjetne slike na kojima se većinom nalaze autoportreti, lice umjetnice u suzama i s gorućom cigaretom u ustima. Vizualna inspiracija umjetnici u ovoj seriji jesu prepoznatljive portugalske keramičke pločice, česte na fasadama zgrada, koje svojom plavom i modrom bojom dodatno utjelovljuju tmurne zimske dane. U formi concertine, knjižice u obliku harmonike, nastaje The Book of My Black Moods u kojoj autorica tamnim koloritom kroz crtež, natpis, kolaž i uzorke raznih oblika iznosi mračna stanja vlastita bića. Autorica psihodeličnim, lynchovskim stilom oblikuje svoje radove s fokusom na emocionalne trenutke usamljenosti, beznađa ili tuge, čime se jasno odvajaju radovi od ciklusa Zimske depresije, a ostaju u istom tonu i ekspresivnosti, specifičnom umjetničkom patosu.

Potaknuta saznanjem o svojemu rodoslovnom stablu koje poseže nekoliko generacija unatrag, Natalia Borčić započinje seriju malih slika inspiriranu genealogijom, odnosno fascinacijom dosega kulturne uvjetovanosti pojedinca. Svatko je od nas sačinjen od kulturne i iskustvene pozadine na kojima se temelje naše karakterne osobine, ali i specifična ponašanja. Način na koji pristupamo drugima, naši pokreti ruku ili usputni osmijeh oblikovani su od osjetilnih i kognitivnih podražaja stečenih tijekom djetinjstva i adolescencije. Usputne inspiracije umjetnica nalazi pod satom na glavnome trgu, najpoznatijemu zagrebačkom mjestu sastanka. Semivoajerskim pristupom zamjećuje geste, pokrete, poglede, zagrljaje, pitajući se koliko su oni uistinu preslika prethodno viđenog i naučenog. Autorica simbolički odabire drvene slikarske podloge kao izravnu poveznicu s obiteljskim stablom, dok se godovima, koji označuju nezaustavljivi tijek vremena, koristi pri oslikavanju, čime se naglašava prirodna struktura površine. Kvadratne pločice variraju u debljini, što pridonosi dinamici izložbenog postava, dok na njima upotrebom akrila i tuša nastaju motivi komunikacije i dodira. Na slikama malih dimenzija prevladavaju purpurna i bordo boja koje insinuiraju emotivnost i toplinu, bivajući istodobno sanjive i melankolične, kao da predviđaju vrijeme prisilne tjelesne distance, te paradoksalno kroz scene zavođenja ili zagrljaja komentiraju otuđenost i sveprisutni zagušujući osjećaj samoće.

Dijametralno različite u umjetničkim ekspresijama, Natalia Borčić i Apolonija Lučić pronalaze zajedničke točke u pojedinim segmentima tematskog fokusa koji se očituju u naglašavanju značenja osjetilnih momenata, promišljanju odnosa i nezamjenjive ljudske potrebe za bliskošću. Iako se dvije autorice bave sitnim stvarima u vlastitoj svakodnevici, njihova važnost nije isključivo usmjerena na pozitivne trenutke sreće, kako klišejno slovi poslovica „sreća je u malim stvarima“, nego na realističan prikaz ljudskog postojanja satkanog od raznolikih iskustava na temelju kojih, kroz vlastita stajališta i pristupe, gradimo sliku svijeta. (predgovor, Sara Mikelić)