Archived: Okvir

U ovom nultom vremenu, vremenu praznog hoda, u vremenu podijeljenosti i odijeljenosti, jesmo li uopće još sposobni biti skupa? Shvaćamo li prisustvo drugog/ drugih – njihovo djelovanje i odluke – bilo kako drukčije osim kao smetnju ili povod za natjecanje? Zarobljeni strahom, vrhovnim krvnikom naše slobode, krećemo se kroz prostor-vrijeme poput automata u vlastitim mikrouniverzumima, u izbjegavanju drugih, ili pak povremenom mehaničkom sinkroniziranju na točki zajedničkog kratkotrajnog interesa.

Takva se konstelacija, međutim, ne može održati. Kolektivni organizam u kojem svaki pojedinačni element nema svijest o međusobnoj povezanosti i suovisnosti dolazi do iscrpljivanja, jer nema životvornog protoka. Raspad je neminovan, a time i promjena.
Raspad. Promjena. Reset.

Što dalje? U prostranstvu varijanti, u paralelnim dimenzijama različitih scenarija, postoji prvi korak koji je stvaranje novog okvira.
Okvir je omeđivanje. Svođenje. Definiranje teritorija. No, paradoksalno, okvir je i prostor sagledive slobode. One koja zove da joj se pogleda u oči. Da se pobjedi strah, utiša pobjesnjeli ego.

Taj put nije linearan. Ego se previše odomaćio u ljudskim bićima i odavno nas uvjerio da je on naš identitet. S egom se ima toliko toga izrazgovarati, ne birajući sredstva, čak i nasilna. I opet paradoks: razgovarajući s drugima, najviše saznajemo o sebi, vlastitom egu i njegovim koordinatama. A kada se spozna da je ego dijete straha, svakoga od nas, onda srce zna da ga može umiriti.
Okvir je mogućnost odučavanja i ponovnog učenja lekcije zvane Biti čovjekom.

Katarina Pejović