Archived: Ja imam lutku u ormaru

JA IMAM LUTKU U ORMARU

Izvedbe: 23.11., 24.11. i 25.11. u 20h.

„Ja imam lutku u ormaru“ recentni je dramski tekst Maríe Inés Falconi, suvremene argentinske spisateljice za djecu. On progovara kroz lik Juliána (monodrama) o odrastanju, odnosima sa roditeljima i okolinom, na prvi pogled svime što zaokuplja jednog mladog čovjeka. Svi rekviziti potrebni za priču nalaze se u jedinom scenskom elementu, starom ormaru iz djetinjstva. Julián ih iznosi na pozornicu, sa njima gradi svoju scensku igru sve dok ne naiđe na jednu lutku. A lutka zapravo raspetljava sve njegove strahove, sve probleme iz djetinjstva, ali i sve ljepote. Lutka nam otkriva tajnu njegovog seksualnog opredjeljenja, njegove homoseksualne sklonosti…

• AUTOR DRAMSKOG TEKSTA: Maríe Inés Falconi
• REDATELJICA: Vjera Vidov
• DRAMATURG: Filip Jurjević
• PREVODITELJICA: Maja Galović
• PRILAGODBA NA HRVATSKI: Kristina Sajbert
• SCENOGRAFIJA I KOSTIMOGRAFIJA: Autorski tim
• IZBOR GLAZBE: Domagoj Mrkonjić ( Heroin and Your Veins “I feel nothing”)
• OBLIKOVANJE VIDEO PROJEKCIJA: Leo Vukelić, Domagoj Mrkonjić
• IGRA: Domagoj Mrkonjić
• TRAJANJE: 50 minuta
• 13+

Bez unaprijed zadanog mišljenja teksta, autorski tim, koji čine glumac Domagoj Mrkonjić, dramaturg Filip Jurjević, a pod vodstvom redateljice Vjere Vidov, ulazi u proces neopterećenog iščitavanja teksta.

Kroz sam proces, više nalik eksperimentu nego li klasičnom procesu kazališnog “probavanja” djelovi teksta komada se štrihaju, drugi se dodaju, a pojedini premještaju, sve s ciljem da se odgovori na pitanje – što ta lutka u ormaru, konkretno, značenjski, jest te zašto je tekst na samome svom kraju eksplicitno lociran u prostor kazališta.

Dolazimo do ideje kazališta kao mjesta obrade traume na način koji može pomoći drugome te lutke kao nečega što svaka osoba na neki način ima negdje u svom nekom “ormaru”.

Kroz stalna čitanja teksta te razgovor o, usudio bih se reći, katarzičnom putu lika u tekstu, kroz prikaz njegovog prihvaćanja, pomirenja i otpuštanja traume, dolazimo do čitanja kazališnog prostora kao mjesta za ispovjed i dijeljenje, a što se onda direktno ogleda i u promijenjenom odnosno pronadenom konceptu predstave – scena se ogoljuje koliko je to moguće, sve što od rekvizite ostaje jesu projektor i laptop za prikaz sada virtualnog prostora ormara, a s krovnom idejom stavljanja naglaska na Glumca koji danu priču, traumu, na sceni i iznosi.

Rezultat kratko opisanog procesa je taj da autorski tim saznaje, nakon održavanja otvorene probe predstave, u razgovoru s publikom, da priča kao i način iznošenja iste s njima rezonira. Jedan, usudio bih se to nakon svega opisanog ustvrditi, uspio kazališni eksperiment.

Filip Jurjević

Do svojeg premijernog uprizorenja u svrhu rada na projektu organizirano je više javnih otvorenih proba u KLZ u Zadru te u Kazamatu u Osijeku. Na projektu se radilo u nekoliko blokova kroz 2019. i 2020. godinu. Produkcija je financijski potpomognuta od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, dok je cjelokupno završno javno uprizorenje realizirano kao koprodukcija sa Zagrebačkim kazalištem mladih.