Archived: Hrvatski put ka sreći

Autorski projekt Bobe Jelčića: Hrvatski put ka sreći

Nakon prve suradnje u Satiričkom kazalištu Kerempuh s nagrađivanom predstavom Govori glasnije!, redatelj Bobo Jelčić otvara prostor za sljedeći iscrpni istraživački proces u kojem se prelamaju dvije silnice. S jedne strane, u autorskom projektu Hrvatski put ka sreći razvidna je potreba za eksperimentom, drugačijom vrstom kazališnoga jezika i dosljednom poetskom nadogradnjom Jelčićeva dosadašnjega rada obilježenoga improvizacijom i kolektivnim glumačkim stvaralaštvom. S druge strane, u ozračju Kerempuhova satiričkoga i politički angažiranoga predznaka ova predstava već svojim scenskim izrazom otvara nove puteve satire koji se grade preciznim, neočekivanim i suptilnim režijskim rješenjima ili, štoviše, sustavom pravila koja su tijekom procesa oblikovala zasebnu i jedinstvenu estetiku predstave. Upravo satira kao žanr zahtijeva inovaciju ne samo na razini oštrine svoga sadržaja nego i u tretmanu umjetničke forme, odvažnosti eksperimenta i pomicanju svojih granica, tako da ova predstava s novim licem satire pronalazi posebno mjesto u Kerempuhu.

Dok Govori glasnije! upućuje na (ne)mogućnost artikulacije intimnih i društvenih problema, u Hrvatskom putu ka sreći potenciran je aspekt neprestane tjelesne tenzije, nedovršenosti i teškoće u realizaciji glumačkih akcija kako bi se prikazale sudbine anonimnih i prepoznatljivih lica iz svakodnevnice uhvaćenih u vihor svojih nikad dokraja artikuliranih emotivnih previranja, kao što su prepuštena i društvenim neprilikama. Neraskidiva spona osobnoga i političkoga elementa u potrazi za srećom preispituje se u kompleksnim odnosima unutar obitelji i izvan nje uz povijesne transformacije koje prolazi hrvatska država. Kakve se žrtve polažu za sreću? Je li za slobodu vrijedno umrijeti? Što su nam donijeli i oduzeli ratovi? Za što se borimo? O čemu sanjamo? Jesmo li u bespućima hrvatske povijesti izgubljeni, nemoćni i paralizirani, kao što smo to i danas? Važno je reći da se hrvatska sreća, snovi i sloboda doimaju utopijskim i/ili mitskim pojmovima koji neprestance izmiču – i to ne samo sudionicima povijesti na sceni nego i nama, gledateljima i gledateljicama, koji ne uspijevamo uspostaviti njihova značenja. Ironično, put ka sreći postaje putem ka značenju pojma sreće.

U Hrvatskom putu ka sreći u nečujnoj se napetosti susreću lica sa svojim malim i većim unutarnjim rastrzanostima koja zajedno tvore mikropovijest na sceni. Kazališna reprezentacija ovakvoga vremeplova odmiče se od mimetizma i ujedno iziskuje potragu za odgovarajućim scenskim izrazom. Zastranjenja i odmaci od konvencionalnih obrazaca ponašanja preko napetosti, napora, sumnje i prepreka ka njihovoj realizaciji potenciraju našu autentičnu sputanost. Dok smo u stvarnome životu primorani održavati konvencionalne odnose nauštrb čovjeku imanentnoj sputanosti, u predstavi se bavimo drugom stranom društveno zadate konvencionalnosti, to jest samim otklonom od nje. Tako se u prikazu neizbježnih sastavnica života pronalaze formalni načini u kojima se naše emotivne blokade pretaču u tinjajuću tenziju, a prepoznatljivi se fragmenti svakodnevnice očuđuju kreacijom novoga realiteta.

Nastajući u doba pandemije i neizvjesnosti, oštrih mjera i restrikcija, egzistencijalne krize i straha, Hrvatski put ka sreći otvara nam intimno, ali i politično pitanje sreće koje, rastegnuto kroz veći period prošlosti, ukazuje na vlastitu aktualnost i u ovom nestabilnim i nepredvidljivim vremenima.

Dina Vukelić