Događaj počinje za

Archived: H.E.J.T.E.R.I

Informacije

(…) Uostalom, sve je već ispisano u drami. Sve što sam htio reći o povratcima i odlascima, o osmišljavanju života i straha od njih, gej zarukama, fašistima, smjeni generacija, o hipsterskom Božiću, ljubavi i prijateljstvu i urbanim obiteljima. Prošla je godina dana otkako je drama napisana. I nisam nešto pametniji nego što sam bio tada (a trebao bih). Volio bih da mogu snažno poentirati. (Možda je zato tako teško napisati tekst za knjižicu). Ali ipak znam dvije stvari koje nisam znao prošle godine, nekoliko mjeseci nakon svojeg povratka. Sve je zapravo ispalo u redu, zbog prijatelja. Prijateljstva opstaju bez obzira na svaku emotivnu, financijsku ili moralnu katastrofu. I nema veće privilegije nego stvarati s prijateljima (dramu o prijateljstvu).

Dino Pešut


S ovim Zeitgeist-komadom, koji gori u anksioznoj atmosferi u kojoj živimo mi zarobljeni u produljenoj adolescenciji, povezala sam se odmah. (…) Smrt tradicije koju ova generacija na svojoj koži osjeća više nego bilo koja druga dosad, osim velike slobode, donosi i veliku neizvjesnost, a protiv neizvjesnosti najlakše se boriti upravo hejtanjem. Kada tomu pridodamo činjenicu da je to prije svega Pešutova autobiografska fikcija, ova priča postaje intimnim, toplim vodičem za preživljavanje dvadesetih godina 21. stoljeća. Htjeli smo najbolju podjelu na svijetu koja će se danima genijalno zabavljati na račun ove naše neizdržive ere i to nam je uspjelo. Njihovi likovi na party dolaze po vlastiti spas za koji se pokušavaju izboriti svaki na sebi specifičan način, a svoj mir traže veoma aktivno čak i kada su potpuno katatonični. Ta se potraga najčešće odvija na štetu njihova prijateljstva čije granice u ovom procesu istražujemo i kojima se pritom često divimo. Nadam se da će ova predstava, baš kao i svaka druga, biti utjehom za uznemirene i uznemirenje za one mirne. (Banksy)

Judita Gamulin


H.E.J.T.E.R.I i L.U.Z.E.R.I govore o toj našoj generaciji, generaciji mladih kulturnih radnika koji stalno nekamo žure, plešu, partijaju, drogiraju se, plaču, vole, odlaze, vraćaju se, katkad se i ubiju. Generaciji rođenoj za vrijeme socijalizma, odrasloj u kapitalizmu, a koja je u svojim provincijama u kasnim večernjim terminima željno iščekivala epizode Glamour Caffea i Seksa i grada da bi s 18 pobjegli glavom bez obzira na studij u metropolu s nadom da će se tamo naposljetku spasiti od traume rata, siromaštva, neuspjeha, sebe samih itd. (…)

Pod pretpostavkom da su svi naši izbori ionako krivi, „Zar nije u redu da se konačno njima zadovoljimo i pomirimo”, pita se Pešut? (…) H.E.J.T.E.R.I Dine Pešuta govore o tom optimizmu, optimizmu koji je vidljiv na malom uzorku, prijateljima koji, u našem slučaju, pripadaju određenoj klasi kulturnih radnika. Međutim, treba ustvrditi da taj optimizam nije odvojiv od sustava kojemu pripadamo. Tako ni fikcija Dine Pešuta nije odvojiva od pisca Dine Pešuta koji režira, raspravlja, opisuje politički i društveni kontekst, piše pisma redateljici iz svoje zagrebačke garsonijere. Njegov glas rezonira do iste takve garsonijere negdje u Berlinu, Beogradu, Beču, Bruxellesu. I ako je vjerovati Pešutu i H.E.J.T.E.R.I.M.A, prva je zadaća te naše dislocirane generacije ustrajati u svojim krivim izborima. Sljedeći korak je, čini mi se, povezati te rasute balončiće u kojima se zadržavamo povećavajući domet optimizma.

Mila Pavićević


Dok Dino Pešut stvara dramske situacije koje jasno i gotovo logoreično artikuliraju stvarnost na koju se referira, Judita Gamulin sklona je nešto suptilnijim odlukama koje joj, na kraju krajeva, dopušta i sam medij filma. Formalno gledano, riječ je o veoma različitu pristupu građi, što može postati ozbiljnim izazovom. Iako nije nimalo neobično vidjeti filmske redatelje i redateljice u funkciji kazališnih (i obrnuto), Judita Gamulin do te mjere razumije sredstva filmskog izražavanja da ukida želju za konzumiranjem istog sadržaja u drugom mediju. U tom smislu postaje uzbudljivo vidjeti na koji će se način razviti jezik kazališnog medija kao jezik neovisan o dramskoj građi. Stvarajući video u predstavi Leica format, prema romanu Daše Drndić, u HNK-u Ivana pl. Zajca, Judita Gamulin pokazala je razumijevanje prema dijaloškom potencijalu između filmske i kazališne slike, odnosno izvedbene situacije, čime daje naslutiti da će se to razumijevanje u svoj punini razviti u radu na predstavi H.E.J.T.E.R.I.

Nataša Antulov

Dobna skupina 17+

Objavio

imgPlaceholder

Matina Tenžera

Tel: 0917361510

E-mail: info@divan.hr