Događaj počinje za

Archived: Dobro je dok umiremo po redu

Informacije

Zašto Dobro je dok umiremo po redu?

Kada pišem, mnogo vremena posvetim potrazi za naslovom drame. On mi je važan jer trebam da me svaki put kad se vratim ispisivanju novih verzija odmah uvede u unutarnje motive, temu, atmosferu i formu. Važan mi je da ne odlutam temom, da me poput sidra uvijek drži sigurnim da točno znam o čemu pišem. Tako Moj sin samo malo sporije hoda za mene nije mogao biti Moj sin sporije hoda, jer je glavni konflikt drame u tome što on samo malo sporije hoda, a Drama o Mirjani i ovima oko nje nije mogla biti Mirjana i ovi oko nje jer ta drama govori i o drami kao umjetničkoj formi. Znati zašto sam nešto nekako nazvao za mene znači znati o čemu pišem. Zašto Dobro je dok umiremo po redu?

Jedan od naslova pod kojim sam ispisao prve verzije bio je Samo da se ne zaljubimo. Bila je to parafraza rečenice „Samo da se zaljubimo.” koju je izgovarao lik bake Ane u drami Moj sin samo malo sporije hoda. Lik Ane priželjkivao je da se njezin unuk zaljubi i tako istrgne iz letargije uza sve što zaljubljenost i donosi, a to je i mogućnost da neće biti uzvraćena. Ana želi da njezin unuk vodi uzbudljiv život, da se usudi živjeti. Glavni likovi iz ove drame boje se življenja. Oni se boje zaljubljivanja. Zaljubljenosti u drugu osobu, zaljubljenosti u želju ili san, zaljubljenosti u drugu zemlju. Boje se jer se boje promjena. Pitao sam se imamo li pravo na promjenu? Imamo li pravo na slobodu? I koliko sloboda može boljeti? Imamo li pravo rušiti pravila, običaje i zakone koje smo živjeli sve do jučer? Jučer smo nekomu rekli da ga volimo, a danas ćemo mu reći da ga ne volimo. Jučer smo živjeli u jednoj zemlji, a danas ćemo živjeti u drugoj. Lik Elze reći će svojem bivšem mužu: „Ja tebi ništa ne zamjeram, osim što si se promijenio.” Lik ostavljene djevojke Lucije reći će: „Zaljubiti se možeš samo jednom i onda više ne. Nije pošteno.” Može li se uopće živjeti, a da nas ne boli? U jednom trenutku drama Samo da se ne zaljubimo postala je Dobro je dok umiremo po redu. Čini mi se da sam se negdje tijekom pisanja prestrašio tog pomalo fanatična naslova Samo da se ne zaljubimo. Jednostavno mi je postalo teško pisati pod tim naslovom, a u isto vrijeme likovi su ipak doživljavali neku transformaciju. Gotovo svi na kraju drame više ne vjeruju u to „Samo da se ne zaljubimo”. Naslov koji zapravo znači Samo da se ne promijenimo prestao je hraniti dramu. Trebao sam nešto drugo. Sva ta razmišljanja dovela su me do Dobro je dok umiremo po redu. Pod tim naslovom postalo mi je uzbudljivije raditi. Taj naslov rastvorio je promišljanje o obitelji, o hijerarhiji, o generacijama, o tome da nikada nismo sami, da postoji nešto prije i nešto poslije nas. Taj naslov mi govori o prirodnom stanju stvari, o onome što ne možemo promijeniti. Isto tako govori mi o nježnosti. O suosjećanju. Sućuti. Dobro je dok umiremo po redu govori o poželjnom slijedu života. Ta rečenica trebala bi biti umirujuća, jer je istinita, no ta rečenica ne umiruje. Što mi je još otvorio taj naslov? To da se bavim smrću. Da se bavim likovima koji imaju uvid u obrasce ponašanja i življenja. Tko to umire po redu? Ljudi koji su nam srodni. Naslov me u isto vrijeme hranio i pozivao na pobunu. Htio sam se sukobiti s naslovom i reći – ne, nije dobro samo ako se umire po redu. U međuvremenu treba i živjeti, usuditi se, mijenjati, zaljubljivati. Živcirala me svedenost naslova, formalnost, živciralo me to „dobro je”, živciralo me to „po redu”. Živcirala me uglađenost, konvencija, trezvenost tog naslova. No tako valjda mora biti. Da se nisam svađao s naslovom, ove drame ne bi ni bilo. Katkad u obiteljskom zagrljaju sućuti čujete neku malu istinu, poput rečenice naslova, i ta vam se istina učini umirujućom. I taj veliki, strašni život najednom postane jednostavan.

Ivor Martinić

trajanje: 1 h

 

Djela Ivora Martinića, koji je rano u karijeri i sasvim neupitno zauzeo mjesto među najprominentnijim piscima današnjice, uspijeva varirati poznate motive u neočekivanim smjerovima, sa suhim humorom i za preživljavanje nužnom (auto)ironijom. Drama Dobro je dok umiremo po redu tako se kreće oko mladića koji funkcionira kao milenijska varijacija Godota, kojega obitelj iščekuje uoči njegova odlaska u Ameriku. Jednako zahvalan za uprizorenje kao i za čitanje, tekst je poentiran metakazališnim/metatekstnim referencijama na (talentirane) agente kazališne mašinerije, koje rezoniraju poput eha egzaltiranih teatrofila nad talentima koji, eto, nisu prebjegli u neke čarobnije krajeve. Martinić je razvio prepoznatljivu poetiku, pletući dramske situacije u srodnim, no uvijek dovoljno međusobno udaljenim, tematskim sklopovima, održavajući veoma reduciran i zgusnut stil, čija je dubina usko vezana za jednostavnost izraza i situacija podjednako. Sustavno i programatski, Martinić bježi od patetike, izražavajući silinu iskustva likova u didaskalijama i tišinama, kojima boje i oblike imaju dati glumci ili čitateljska imaginacija. (…) Iako nam je društvo opterećeno kompleksom inferiornosti te neprestano zirkamo prema zapadnijem zapadu, kazališna publika voli domaće pisce i poznate prizore koje reflektori osvjetljavaju tako da nam je vlastita groteska komična i podnošljiva. U domaćoj nam drami nema sretnih ljudi, no presretni ljudi ionako ne bi trebali govoriti, a nesretni ljudi govore malo i tišine kažu sve što trebamo znati. Sve u ovim kazališnim konstelacijama gravitira oko odlazaka i ostanaka, uvijek iznova počinjući nakon završetka te završavajući gdje smo započeli.

Ana Fazekaš


Glavna kvaliteta tog djela jest i njegova najveća izvedbena zamka, a to je Martinićevo poigravanje patetikom. Točnije, patetikom kazališnog diskurza iz jedne perspektive, a implicitno nemogućnošću kazališta da prenese stvarnost bez sažimanja, komprimiranja vremena koje nam je potrebno da izrazimo ono što mislimo. Martinić to čini u cijeloj strukturi, od kraćih monologa svakog od likova, do didaskalija u kojima se izravno obraća zamišljenom autorskom timu koji bi postavljao taj tekst. Ipak, čini to suptilno, na granici, autoreferencijalno prema vlastitom, dosadašnjem radu. U tolikoj mjeri balansirano, da sam se više puta pri pisanju ovog teksta premišljao je li o tome uopće moguće pisati. Iako pratimo gotovo kontinuiranu radnju u trajanju nekih sat i pol (s jednim kratkim vremenskim skokom), količina riječi, razgovora iznimno je komprimirana.

Ivan Penović


Izazov je sažeti Martinićev uspjeh u Latinskoj Americi na dvije stranice, a da se pritom ne upadne u taksativnu suhoparnost. No uzdam se u čitateljevu sposobnost da iz podataka iščita važnost tog svojevrsnog fenomena te veselje i ponos koji on budi. Dugogodišnja promocija hrvatske dramatike na španjolskom govornom području, čiji su glavni promotori Hrvatski centar ITI i autorica ovog teksta kao prevoditeljica, doživjela je definitivni zalet u studenome 2014. Tada je u sklopu Međunarodnog festivala dramatike Europa + Amerika u Buenos Airesu izvedena drama Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda u kazalištu Apacheta, u režiji Guillerma Cacacea. Prema konceptu tog festivala, tijekom sezone 2015. trebalo se realizirati još (samo) dvadeset izvedaba. No to što se dogodilo bilo je izvan svih očekivanja: već polovicom 2015. ulaznice za predstavu bile su rasprodane do kraja godine, predstava je dobila glavne godišnje kazališne nagrade. Argentinski mediji prozvali su ju fenomenom nezavisnog kazališta te se premetnula u pravi hit. Odziv se nastavio sve do danas, predstava se u međuvremenu preselila u Picadero, jedno od najposjećenijih kazališta Buenos Airesa te se izvodi već šestu uzastopnu sezonu s ukupno 500 izvedaba i gostovanja u više od 20 zemalja. (…) Argentinska premijera drugog Martinićeva teksta bila je u rujnu 2017, Drama o Mirjani i ovima oko nje, u kazalištu Picadero, u režiji Guillerma Cacacea, s filmskom i kazališnom zvijezdom Maríom Onetto u glavnoj ulozi. Za Dobro je dok umiremo po redu već je pristiglo nekoliko ponuda renomiranih argentinskih redatelja i kazališta te ubrzo možemo očekivati premijeru. (…) Rezultati govore sami za sebe, jer je tema obitelji univerzalna, a Martinićeva umjetnička kvaliteta, senzibilitet i kazališni izričaj bliski su i prepoznati kod mnogobrojne latinskoameričke publike. Od 2014. preko društvenih mreža Martiniću svakodnevno pristižu komentari i čestitke, a, vjerujte mi, u Argentini nema kazalištarca koji nije pogledao predstavu Moj sin samo malo sporije hoda. Završno, valja napomenuti da je Ivor svojim uspjehom otvorio vrata hrvatskoj dramatici u Argentini i španjolskom govornom području.

Nikolina Židek

Objavio

imgPlaceholder

Matina Tenžera

Tel: 0917361510

E-mail: info@divan.hr