Archived: 279 linija i njihove šetnje

Ivan Midžić počeo je sakupljati linije prije deset godina. Krenuo je od jednostavne upute svojim poznanicima i prijateljima: Povuci liniju. Danas njegov „Arhiv linija” sadrži 279 likovnih događaja, uspostavljenih samo jednim potezom olovke.

Linije na papiru ostavili su nastavnici, pjesnikinje, slučajni prolaznici, djeca, glazbenici, slikari, kuharice, kiparice, beskućnici, profesori slikarstva, prevoditeljice, fotografkinje, zanatlije.

Sve dobi, svi obrazovni profili, svi rodovi i klase.

Linija se pokazala osovinom zajedničke misli i zajedničke kreacije. Nataša Govedić tim je jedinstvenim tragovima dodala pitanja.

Za svaku liniju, jedno pitanje.

Da liniju odvede još dalje.

A krenuli smo od Kleejevih Pedagoških skica (1952), u kojima slavni učitelj crtanja daje prvu uputu studentima slikarstva: sugerira im da izvedu liniju u šetnju bez cilja.

Misli na to da linija ima pravo odlutati, odmetnuti se, otići na nepoznato mjesto, okretati se oko sebe, krivudati, urušuti se u jednu točku ili razgranati u arhitektoniku premreženih preostora.

Linija može sve jer „povući liniju” zapravo znači stupiti u jezik slike.

Naravno, znači i „ostaviti trag”, ali s napomenom da je trag već i kompozicija.

U vizualnim umjetnostima, linija je „krvna slika”. Odmah otkriva kakva je osoba povlači: oprezna, žestoka, nesigurna, samosvojna…

U kazalištu je možemo usporediti s glasom.

Linija nas cjelovito autorski predstavlja.

Pa i ako je za nama ostala „samo jedna linija”, to je također kompleksni singularni potpis. Neki je povlače godinama. Nekima pođe za rukom da je povuku u jednom dahu. Linija se može obazirati na granice okvira, jednako kao što ih može razbijati ili izazivati.

Linija je neprestani, živi događaj.

Htjeli smo obilježiti njegovu duboku komunalnost.

U svijetu umjetnosti postoje linije koje bezbrižno rastu izvan crtovlja muzeja, ne samo kao grafiti na gradskim zidovima, nego i kao linije koje godinama crtamo po rubovima svojih blokova dok telefoniramo ili pruge od kojih je napravljena naša omiljena majica ili kao linije svjetla kojima se vraćamo svaki put kad čvrsto zatvorimo oči.

Te linije jednako su bitne za umjetnost kao i one koje su izložene u specijalnim termičkim i svjetlosnim uvjetima, da im trajanje u vremenu ništa ne naruši.

Ali umjetnost živi i od bujanja linije koja se u nama svakodnevno i gomila i troši, kao energija forme – formulacije – stila – bavljenja oblicima.

Bar dio tog materijala ovdje se obraća svojim gledateljima, inzistirajući na istovremenoj demokratičnosti i sofisticiranosti linije, kao temelja vizualnih umjetnosti.

O autoru:

Ivan Midžić, rođen 1976. u Osijeku. Diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa 2002. godine. Magistrirao na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani 2007. godine u klasi prof. Jože Baršija.

Sudjelovao na brojnim izložbama u zemlji i svijetu.

Za svoj umjetnički rad višestruko je nagrađivan.

Član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.